Zvuči nevjerovatno: Josip Broz Tito imao predsjedničku plaću skoro 300 hiljada maraka, novac uzimao i od šišanja ovaca na farmi u Han Pijesku

Josip Broz Tito, osim zvanične funkcije doživotnog predsjednika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, nosi i nezvaničnu kao jedna od najintrigantnijih i najživopisnijih persona sa ovih prostora.

Čovjek koga je oplakivalo preko 20 miliona ljudi, a čiji će pokop ostati upamćen kao najveće okupljanje šefova država i vlada u svjetskoj historiji.

Čovjek čije se ime spominje i 42 godine nakon njegove smrti.

Za jedne simbol ljepših vremena i uspomena. Za druge simbol ugnjetavanja i stradanja.

Za jedne simbol istinskog državnika. Za druge strani agent.

Josip Broz Tito je rođen u Kumrovcu u tadašnjoj Austrougarskoj 7. maja 1892. godine. Postao je najmlađi vodnik austrougarske vojske, a za vrijeme Prvog svjetskog rata su ga ranili i zarobili Rusi, pa je završio u radnim logorima.

Nakon Oktobarske revolucije, 1920. godine vratio se u novoosnovanu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca i u Zagrebu se učlanio u Komunističku partiju.

Po izbijanju Drugog svjetskog rata, postao je vođa Partizanskog pokreta otpora, a nakon njegovog završetka postao je lider Jugoslavije.

Ostao je do kraja života predsjednik, a od 1974. godine i predsjednik Predsjedništva SFRJ.

Imao je čin maršala te bio vrhovni komandant Jugoslovenske narodne armije. Jedan je od osnivača Pokreta nesvrstanih, čiji je u jednom mandatu bio i generalni sekretar.

Luksuz, glamur..

Tito je imao dvadesetak vila i rezidencija, atomsku komandu u Konjicu, lovačke domove, tri zoološka vrta, “plavi voz”, brod “Galeb”, svojevrsnu ploveću rezidenciju, dvije jahte, dva specijalna aviona DC-9. Imovinu je imao faktički u svim zemljama bivše Jugoslavije. 

“Plavi voz”

DC-9

Vila Dalmacija

Osim toga, doživotni predsjednik SFRJ je primao i platu za obavljanje svoje predsjedničke funkcije. 

U Arhivu Josipa Broza nalazi se izvod iz “Službenog lista SFRJ” br. 29, na strani 656, u kome je objavljena Odluka Saveznog vijeća Savezne skupštine SFRJ od 30. juna 1963, koja glasi: “… Predsjedniku Republike pripada stalna naknada za vršenje funkcije u iznosu od nešto više od 3000 eura mjesečno, kao i naknada za pokriće troškova reprezentacije u iznosu koji se utvrđuje saveznim budžetom…

U nastavku ove odluke piše da se za ovu nadoknadu “ne plaćaju doprinosi, porezi i druge dažbine”. Dokument su potpisali Mijalko Todorović, predsjednik Saveznog vijeća, i Edvard Kardelj, predsjednik Savezne skupštine, pišu Večernje.

Dvije godine kasnije, 2. aprila 1965, Generalnom sekretarijatu predsjednika Republike stiže dopis od Administrativne komisije Saveznog vijeća Savezne skupštine da “Josipu Brozu Titu, predsjedniku SFRJ, nova primanja iznose oko 4676 eura mjesečno. Isplata ovog primanja teče od 1. januara 1965.” Na ovu odluku neko je rukom dopisao: “Od 1. januara 1966. isplaćuje se oko 6802 eura mjesečno”. Ovo rješenje potpisao je čelni čovjek ove komisije Radovan Papić, a da je prepis vjeran originalu, ovjerio je Miodrag Stoiljković.

Kada mu je 1959. godine mjesečna plata bila 2125 eura, samo od zagrebačkog izdavačkog preduzeća “Naprijed” za ediciju njegovih govora dobio je honorar od oko 63.000 eura. Tri godine kasnije, sredinom 1962, od novosadskog “Foruma” dobija 87.000. Te iste godine njegov konto je uvećan za još 3,5 miliona od beogradskog “Vojnog dela” i zagrebačkog “Naprijeda”. “Rilindija” iz Prištine isplatila mu je 1966. oko 42.515 eura akontacije za objavljivanje njegovih govora na ondašnjem šiptarskom, kasnije albanskom jeziku. Dokumenti čija je signatura u Arhivu Jugoslavije AJ, 838, LF JBT VIII/15 – pokazuju da su mnogi jugoslovenski izdavači uplaćivali Brozu honorare preko Jugoslovenske autorske agencije čak i za obavezne priče o Titu objavljivane u čitankama i drugim udžbenicima za osnovne škole.

Titov biograf, Pero Simić, pronašao je papire i o prihodima koje je ostvarivao sa ekonomija u Beogradu, Karađorđevu, Han Pijesku, Takovu, Sinju i na Brionima.

“Tako je, na primjer, od šišanja ovaca na farmi u Han Pijesku 1958. dobijeno 94 kilograma oprane vune, a sav novac od prodate vune predat je drugu predsjedniku”.

To je bilo pravilo i prilikom prodaje konja iz njegovih konjušnica, a i prodaje voća i povrća sa spomenutih ekonomija.

Sve to vrijeme Josip Broz prima i dječji dodatak za sina Aleksandra Mišu Broza. Početkom pedesetih godina dodatak je bio 85 eura, a krajem te decenije povećan je na 95 eura.  Ali, to nije bilo sve. Dobijao je dječji dodatak i za unuke: za Josipa Broza, rođenog 1947, i Zlaticu, koja je bila mlađa dvije godine. 

U posljednjoj godini života Josip Broz Tito primao je svakog prvog u mjesecu četiri i po miliona dinara. Kurs njemačke marke prema podacima Narodne banke Srbije 31. decembra 1980. godine bio 1.512 dinara za 100 njemačkih maraka, odnosno jedna marka vrijedila je 15,12 dinara). To će reći da je Broz imao platu od 297.619 maraka. 

Kako se 1980. godine za njemačku marku moglo dobiti 0,55 dolara, Titova je posljednja plaća u američkoj valuti iznosila 163.689 dolara, a korigovanu plaću za iznos inflacije, danas bi vrijedila čak 424.828 dolara.

Čovjek koji se decenijama brinuo o njegovim finansijama bio je Tihomir Stanojević. Novčanice koje je Tito dobijao stizale su u Užičku ulicu broj 15 u bakarnim kutijama veličine 50 sa 30 cm neposredno iz Kovnice novca u Topčideru. Svi papiri koji potvrđuju njegova primanja sačuvani su u arhivama i danas se ne smatraju nekom povjerljivom informacijom. Dio tog novca Josip Broz je davao supruzi Jovanki, potom sinu Žarku i njegovoj kćeri Zlatici, a najveću sumu zadržavao je za sebe. U suštini, osim Stanojevića, niko nije znao šta je on činio sa tim parama.

Karakter “druga Tita”

Njemačka historičarka Marie-Jannine Calic 40 godina nakon smrti Tita je napisala zanimljivu biografiju o doživotnom predsjedniku SFRJ.

Tito je bio šarmantan, piše Calic, “svojom neposrednošću je osvajao ljude sasvim različitog socijalnog porijekla i društvenog položaja”.

Kao komunist se razišao sa sovjetskim diktatorom Staljinom kojem se nije htio povinovati. Osnovao je Pokret nesvrstanih zemalja koji je u vrijeme Hladnog rata tražio “treći put” između atomskih supersila Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza. A zapadna Savezna Republika Njemačka (BRD) mu je bila bliža no istočna Njemačka Demokratska Republika (DDR).

Njemački kancelari Willy Brandt i Helmut Schmidt su stekli povjerenje u njega – oni su u Titu vidjeli važnog partnera za njihovu novu politiku popuštanja napetosti u odnosima s Istokom.

Kako bi podrobnije razjasnila te odnose, autorica je vrlo detaljno istražila dokumente u političkom arhivu njemačkog Ministarstva vanjskih poslova.

Autorica je u knjizi posvetila dosta vremena sujeti Josipa Broza Tita, ljubavi prema luksuzu i glamuru, te kultu ličnosti koji je izgradio.

Source