Zlata Kostolomac iz Kaknja ima čudesne ruke: Džeko i mnogi drugi su bili!

Zlatka Aliefendić, u narodu poznatija kao Zlata Kostolomac, fizioterapeut, Kakanjka koja svojim čudesnim rukama, u svojoj „kancelariji“ u Sarajevu, „popravlja“ ljude, među kojima je i veliki broj poznatih ličnosti, naročito onih iz svijeta sporta, ovog petka gostovala je u podcastu Opet Laka.

Među brojnim drugim stvarima, Zlatku krasi velika ljubav prema životinjama, zbog čega je jednu od svojih ovaca navikla na život u gradu. Sarajlije su je često viđale u šetnji sa njenom kućnom ljubimicom Draganom.

Nakon sedam godina, sedam mjeseci i dva dana, Dragana je uginula, ali je Zlata u studio dovela Tinu, jagnje staro tek dva i po mjeseca.

Zlatka je, između ostalog, govorila o tome koji su joj fudbaleri dolazili na fizioterapije. Između ostalih, bio je tu, ni manje ni više nego Edin Džeko.

Laka: Meni je neko rekao – Džeko ti je išao tamo, idi i ti neka ti sredi to.

Zlatka: I Džeko i mnogi drugi su bili. Samo što ja ne volim pričati ko su mi pacijenti. Od ministara, ovih, onih, ali ne bih nikoga imenovala. Ali svi su kod mene.

Laka: Pa dobro, ako si rekla da su fudbaleri bili, onda se zna koji su. A što ne voliš pričati, ti ne voliš ni da reklamiraš to onda?

Zlatka: Pa slušaj, Laka, mi imamo svi nešto svoje. Neko ne voli ni da ga neko vidi da ga nešto boli. Ili da je bolestan.

Laka: Kako onda da te nađemo?

Zlatka: Uvijek ima neko ko će te poslati. Ali da ja sad kažem – aj bio Laka kod mene, pa bio ovaj, pa onaj, ja to ne radim. Niti se slikam s pacijentima pa kačim, „vidi mi ovog“, „vidi mi onog“. To je malo, kako ja kažem, „seljačasto“.

Laka: Znači ti više voliš i da ti ne dolaze, izgleda?

Zlatka: Ne, dolaze, naprotiv.

Laka: Pa ti voliš više da pomogneš?

Zlatka: Da. Pogotovo djeci. Tu sam da pomognem. Mnogi su prohodali kojima je rečeno da neće prohodati. To je za mene najveća plata. Kada pomogneš nekome kome su rekli da neće hodati. I kada ga postaviš na noge i fino mu kažeš – nećeš nikada biti u životu neki trkač, ali ćeš imati jedan normalan život gdje možeš sam o sebi da brineš. Da se možeš sam okupati, obući, spremiti. Da te ne mora neko nosati i pomicati. Za mene je to najveća nagrada. Možeš se raspitati, svi koji dovode djecu kod mene, bez obzira čija su djeca i odakle su, ja nikada nijednom djetetu nisam naplatila. Niti naplaćujem.

Laka: Svaka ti čast.

Zlatka: Najveća plata za mene je kada ti djetetu pomogneš. Pa kada te nakon nekoliko godina sretne na ulici, zagrli, digne i kaže – pa zar me ne prepoznaješ. Pa kako ću te poznati, ovolišni si bio. Čovjek se nevjerovatno lijepo osjeća kada nekome pomogne. Ja to ne mogu opisati. Ja jesam ovako neko spadalo, volim se zezati, ali neke stvari u životu preozbiljno shvatam. Ja ću sjediti u onoj prostoriji, zafrkavaćemo se, pjesma, muzika, šala i vicevi, a kada uđemo tamo, potpuno je druga slika. Kažu – uzmi. Imaju. Svako što ima, to je njegovo. A ti ako nešto pošteno zaradiš, onda u tome uživaš. Ne bježiš od ljudi, svakoga možeš pogledati u oči, nemaš nekoga da kaže – eno je, da joj j…. mater ili slično. Nego svi, ja više ne znam ni ko, fino me izgrle, izljube, bilo gdje da odem. Bilo gdje, ja uvijek imam obezbijeđeno i da jedem, pijem i spavam i da budem koliko hoću. E to je nešto najljepše. Pa pa čak i kada na more idem, ja idem u jednu privatnu kuću gdje su mi ljudi dali ključ. Znači ključ je kod mene cijele godine. Mogu otići kada hoću, a ne plaćam ništa.

Laka: Stvarno… Svaka ti čast.

Zlatka: Pa čak ne plaćam ni boravišnu taksu jer sam i nje oslobođena kao bolesnik. Operisala sam srce, imala karcinom i svašta nešto. Ali otimam se. Ja to kažem – bježim hodži s tabuta.

Laka: Izvlačiš se ti puno, ali znaš šta, zato ti vamo naradiš zato što spašavaš dječije živote.

Zlatka: Nešto ima, mi možemo pričati šta hoćemo. Nešto postoji. A šta, kako će ga ko zvati, ne ulazim u to.

Laka: Ja bih to nazvao čovječnošću i humanošću. Iako ga u svijetu nema. Svijet je pogan.

Zlatka: Da, svijet je postao pogan, zavidan, zloban, katastrofa.

Laka: Samo profit se gleda. Svaka ti čast stvarno, prije svega što pomažeš djeci i drugima. I mene si radila.

Zlatka: Ali uvijek što radim i kažem, stojim iza toga.

Laka: Kad si me ti odradila, ja sam nastavio vježbati leđa svaki dan.

Zlatka: Samo malo ojačati mišiće. Čovjek kad je bolestan ne može ni upotrijebiti mišiće od bola. E kada popusti bol, mišić se opet sam vrati, malo aktivnosti je potrebno. Ne treba sad ići pretjerano. Lagano i doći ćeš opet do toga da sve možeš.

Laka: Rekla si mi ti da mi je dole kičma kriva i moram ojačavati dva mišića koja drže kičmu. Da malo na njih pređe snaga.

Zlatka: Samo malo da oni uhvate teret da ne ispašta koštana struktura. Rasteretiš kičmu.

Ovo je samo dio zanimljivog i inspirativnog razgovora u najnovijoj epizodi podcasta Opet Laka. Šala, smijeh, anegdote i Zlatin stav prema životu – sve ovo pogledajte u videu ispod: