Žižek: Ako se BiH raspadne neće nastati tri nacionalne države, već nešto mnogo gore

U svom tekstu „Ludilo nove tribalizacije”, objavljenom u listu “Die Welt”, slovenski filozof Slavoj Žižek analizira situaciju u Bosni i Hercegovini i smješta ju u širi, globalni kontekst, prenosi Deutsche Welle.

Žižek podsjeća da aktualna napetost koju izaziva Milorad Dodik svojim potezima koje on opravdava namjerom da djelomice povrati, a djelomice ojača suverenitet Republike Srpske u odnosu na jedinstvenu i zajedničku državu Bosnu i Hercegovinu ne dolaze ni iz čega. „Bosanski Srbi u tome nisu usamljeni – njihov secesionizam je dio šire inicijative koja ima za cilj dovesti proces raspada Jugoslavije do njegovog logičnog kraja (kako to rado nazivaju zagovornici otcjepljenja).”

Tu je posebno važan i zanimljiv tzv. non-paper koji se pojavio ove godine, a čiji se autor ne zna. U njemu se zagovaraju nove granice u BiH s ciljem uspostave velike Srbije, velike Hrvatske i ujedinjenja Kosova s Albanijom. Mala bosanska država koja bi preostala bi se onda lako mogla pretvoriti u „muslimansko-fundamentalistički otok”. „Ono što je posebno zagonetno u vezi s tim non-paperom je činjenica da on odgovara skrivenoj želji mnogih ljudi ne samo na Balkanu, već u cijeloj Europi”, piše Žižek.

Da bi se razumjela bosanska kriza potrebno je sagledati je u globalnoj dimenziji, uvjeren je Žižek. „Ono što se dešava u Bosni ima dublje korijene nego što je tendencija povratku jake nacionalne države kao reakcija na slijepu ulicu globalizacije. Tu se prije radi o suprotnosti: to je primjer postepenog nestajanja moderne nacionalne države. Ukoliko se Bosna raspadne iz toga neće proizaći tri nacionalne države, već nešto mnogo gore. Neće to biti ‘normalne’ države, koje garantiraju jednakost svih svojih građana bez obzira na njihovu etničku ili religijsku pripadnost. One će se prije orijentirati po načelima plemenskih zajednica koje odlikuje neki specifičan način života, i koje se održavaju kroz isključivanje drugih načina života.”

Žižek ukazuje na to da se te tendencije vide čak i u Švedskoj, koja je dugo bila na glasu kao zemlja visoko razvijenog osjećaja za život u zajednici. Tu su i brojni migranti imali svoje mjesto ukoliko su se htjeli dostatno integrirati. No u posljednje vrijeme sve su vidljivije pukotine u tom mitu o jedinstvenom društvu. U Hjällbou, predgrađu Göteborga gdje u getima žive ljudi migrantskog porijekla, faktički su vlast preuzele bande i gangovi koji ne prežu od upotrebe nasilja i otvoreno se suprotstavljaju državnom poretku. „Ukoliko se proces getoizacije nastavi, nastati će veliki broj plemenskih zajednica”, upozorava Žižek.

Ta perspektiva je realna i u Bosni i Hercegovini, smatra slovenski filozof. „ukoliko se Bosna raspadne – pa čak i ako to bude na miran način, pregovorima – zemlja će biti ‚hjälbonizirana’. Stoljećima je Bosna bila mjesto fragilne koegzistencije triju religija koje su se nerazdvojivo međusobno miješale. Njen raspad bi predstavljao stalnu prijetnju da se ponovi ono što je već 1914. dovelo do Prvog svjetskog rata. Zbog toga današnja Bosna stavlja nas pred alternativu koja važi za cijeli globalizirani svijet: ili mirna koegzistencija i zajednička borba protiv velikih opasnosti koje nam prijete ili ludilo nove tribalizacije”, zaključuje slovenski filozof Slavoj Žižek i svom tekstu u „Die Weltu”.

Orban na Balkanu

Situacijom u BiH se bavi i Volker Papst u tekstu s naslovom „Viktor Orban traži saveznike na Balkanu” objavljenom u listu Neue Zürcher Zeitung (NZZ). On analizira nastojanja mađarskog premijera da na Balkanu pronađe istomišljenike oko uspostave svoje ‘iliberalne alijanse’.

Autor podsjeća da Milorad Dodik nema puno saveznika u Europskoj uniji za svoje planove koji bi mogli voditi u secesiju, ali da se na mađarskog premijera on može osloniti. Orban je nedavno najavio financijsku pomoć Republici Srpskoj od 100 miliona eura – za područje u kojem živi oko milion ljudi.

– pročitajte još: Povlačenje konopca za Bosnu

Razlog tome je, iz Orbanove perspektive, jasan: „Mađarski premijer već dugo je aktivan na Balkanu i pružajući podršku istomišljenicima je osjetno ojačao utjecaj svoje zemlje u regiji. Tako je već i slovenskom premijeru Janezu Janši aktivno pomagao u predizbornoj kampanji. A ranijem makedonskom premijeru Nikoli Gruevskom je nakon njegovog spektakularnog bijega dao politički azil u Mađarskoj. Ipak najbolji odnos Orban ima s srbijanskim predsjednikom Aleksandrom Vučićem. Značajna mađarska manjina je sada, za razliku od ranije, prije most spajanja dviju država, nego sjeme razdora. Od mađarskih investicija profitiraju obje strane.”

Razlog tom angažmanu je jasan: „Prije svega se radi o ideološkom sukobu s Bruxellesom. Orban pokušava na Balkanu stvoriti jednu ‘iliberalnu alijansu’.”

I u tome je on uspješan. Elementi iliberalizma – posebno kada je riječ o politici prema medijima, ili o načinu dodijeljivanja velikih državnih poslova firmama koje vodi prijateljski nastrojeni ljudi – su vidljivi u različitim državama u regiji, ponajprije u Srbiji.

Ali važan je i faktor igre na antiislamsku kartu. Govoreći o mogućnosti europske integracije BiH Orban je rekao kako „bi integracija zemlje sa dva miliona muslimana predstavljalo veliki izazov.”

No problem je, smatra autor, u tome da „Bruxelles ovoj regiji nema mnogo toga za ponuditi. Politika proširenja je propala, a ne postoji alternativna strategija kako bolje uz sebe povezati zemlja regije. To pruža državama poput Rusije, Kine ili Turske nove mogućnosti djelovanja.”

Trenutno najglasniji pozivi za europskom integracijom dolaze iz Budimpešte. Nije slučajno da europski povjerenik za proširenje, Oliver Varhely, inače blizak Orbanu, podržava Dodika. Kao što je iz nedavno objavljenog protokola jednog razgovora vidljivo, Varhely smatra da je za krizu u BiH odgovoran raniji Visoki predstavnik Valentin Inzko svojim zakonom o zabrani negiranja genocida u Srebrenici. A osim toga je signalizirao i spremnost na reviziju Izbornog zakona, kao što traže Hrvati u BiH. „A u cijeloj priči oko Dodikovih secesionističkih nastojanja lako se zaboravlja da i hrvatska strana dovodi u pitanje strukturu ove višenacionalne države”, zaključuje u svom tekstu za NZZ Volker Papst.