Život pun izazova pretočen u knjigu Lejle Delić: Trag koji će ostati iza mene kad me više ne bude

„Moraš se privići na malo tuge u životu. Nećeš znati šta je prava sreća, ako je ne budeš imao sa čime uporediti“.

Ove riječi velikog Paula Koelja nalaze se na koricama knjige „Sreća spava na kraju puta“ koja je izašla iz pera Maglajke Lejle Delić. A svjetlo dana ugledala je baš u mubarek ramazanu pa Lejla ne može biti sretnija i dovoljno se zahvaliti svome Gospodaru.

„Samo On, moj Gospodar, zna koliku sam želju imala da je napišem i ostavim kao svjedočanstvo, da bude trag koji će ostati iza mene jednoga dana kada me više ne bude na ovom svijetu“, zapisala je sama Lejla u uvodu knjige.

Nana Remza bila joj je sve u životu

Lejla je rođena u prvoj ratnoj godini, odrasla je u mahali, u maglajskom Starom gradu, u rodnom gradu se i školovala a sada živi u naselju Donji Ulišnjak, sa suprugom Alemom i ponosna je majka dvoje djece Vedada (12) i Amile (10).

Nije život Lejlu mazio, osjetila je ona kako je odrasti bez očevog zagrljaja i njegove ruke jer je imala samo četiri mjeseca kada je on poginuo kao pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Brigu o njoj preuzela je nana Remza Zukić, kod nje je odrasla, završila školu, iz njene kuće pošla je u novu kada se udala za Alema. Zbog životnih prilika nije joj se ostvarila velika želja da se školuje za psihologa.

„Teške su bile te poratne godine, odrasla sam kod nane, a ona nije imala mogućnosti da me dalje školuje. Nana Remza bila mi je sve u životu – mila majčica, otac, majka, trudila se da mi nadomjesti sve one koji su mi nedostajali. U tome je u potpunosti uspjevala, nikada nisam osjetila da mi nešto nedostaje, nana je uvijek bila tu da me podrži a prije svega da mi da ogromnu ljubav što je i najvažnije. Sve drugo je prolazno“, priča za maglaj.net Lejla.

Piše otkako zna za sebe, male zabilješke kroz koje olakšava svojoj duši. Svoj književni prvjenac pisala je godinu dana i doživjela je tu sreća da je Izdavačko-štamparska kuća Planjax komerc Tešanj objavi u ramazanu.

„Pišem o sebi, svojim emocijama, usponima i padovima, o onome šta me oblikovalo kroz život. Volim da to ostane zabilježeno, a i osjetim neko olakšanje u duši. Mislim da kroz ovu knjigu mnogima mogu da budem primjer – ništa nije nemoguće samo ako imamo vjere u Gospodara, vjere u sebe i ukoliko imamo želju da idemo naprijed. Moj život je moja inspiracija, knjiga je autobiografska i nema fikcije. Pisala sam o odrastanju bez svoga oca sa svojom nanom, svojoj udaji, borbi sa teškom bolešću, svome odabiru da stavim svoju krunu – svoj hidžab. Sve što je napisano, lično je moje“, dodala je.

Biblioteka već otkupila dio tiraža

Lejla dugi niz godina druguje sa profesoricom Eminom Hodžić-Patković koja je bila jedna od recenzentica knjige.

„Ona mi je je bila velika pomoć i podrška, dala mi je odgovore na pitanja koja su me mučila. Kako ja objavljujem prvi put, ona mi je pomogla da i ja u Planjaxu objavim svoju knjigu u tiražu od 300 komada. Emina mi je dala prijedlog za naslovnicu i čim sam je vidjela rekla sam – to je to. Ništa drugo nije dolazilo u obzir. Zahvaljujem se maglajskoj biblioteci koja je otkupila dio mojih knjiga, hvala i mojim sugrađanima i sugrađankama koji iskazuju interes da kupe moju knjigu. Ako Bog da, naći će svoju nafaku“, dodala je Lejla.

Lejla piše isključivo za svoju dušu i za sada ne planira nešto drugo objaviti.

„Život je bio takav da mi se nije ostvarila želja da se školujem za psihologa, pa je ova knjiga i svojevrsna psihoterapija. Oni koji je pročitaju vidjeće da ništa nije nemoguće i da mnogima pomognem, što definitivno hoću“, kazala je za maglaj.net Lejla.

Knjigu je posvetila svojoj nani Remzi, suprugu Alemu i djeci Vedadu i Amili, Emini, koji su joj bili velika podrška na njenom putu i svome psihoterapeutu.

„Još nismo ni svjesni svega, knjiga je tek objavljena, ali mogu da kažem da su svi sretni jer ostvarila se moja velika želja. A i oni su dijelom moje sreće, ponosni su svakako. Mi dijelimo sve i dobro i loše“, dodala je Lejla.

Posebna povezanost sa Gospodarom

Lejla se nositi hidžab odlučila prije četiri-pet godina i to je bila jedna sasvim spontana odluka.

„Uvijek kada bih vidjela ženu sa hidžabom i ja bih osjetila tu želju. Ali, kada sam zbog svoje bolesti došla u izuzetno tešku životnu situaciju, osjetila sam posebnu povezanost sa svojim Gospodarom. Porodica mi je bila velika odrška na putu ka ozdravljenju ali najbolji osjećaj mira pronalazila sam samo kada sam sa svojim Gospodarom, na sedždi. Nositi hidžab je bila moja dužnost, moja obaveza, nije tu bilo nekog prevelikog razmišljanja. Nakon operacije odmah sam to uradila“, prisjetila se Lejla.

Ove ramazanske dane Lejla provodi prije svega u ibadetu, u krugu svojih najvoljenijih, sa svojim prijateljima odlazeći njima na iftare, a dolaze i oni njoj. I zahvaljujući se svome Gospodaru na svemu. Jer Lejlu je njena sreća čekala na kraju puta.