Zenica: Farma na kojoj tele i srna, ali i ovan i lama zajedno spavaju

Nesluteći da će mu to promijeniti život, Amer Beganović je jedne zime odlučio nabaviti i tri kokoške, a potom dolazak životinja niko nije mogao zaustaviti.

Od tri kokoške do prave male farme, koja sve više podsjeća na zoološki vrt – tako je tekao razvoj imanja Amera Beganovića na Smetovima u Zenici. Nekadašnja vikendica danas je njegov dom kojeg okružuju brojne domaće, ali i divlje, egzotične životinje i savršeno funkcionišu u ovoj zajednici, ograđenoj s tek nekoliko niskih pregrada. Ovdje završe sve napuštene i životinje koje ostanu bez vlasnika.

Nekada je radio kao sezonski radnik u Hrvatskoj, a svaku zarađenu marku ulagao je upravo u ovo imanje. Kako zimi nije bilo posla, jednu je odlučio provesti u vikendici na ovom zeničkom izletištu i tada se dešava prekretnica.

“Ja sam 17 sezona radio na moru. Ovo je bila vikendica koju su svako malo obijali. Onda sam nabavio psa i jednu zimu ostao ovdje da on ne bude sam”, priča Beganović za Agroklub. Nesluteći da će mu to promijeniti život, odlučuje tada nabaviti i tri kokoške i one su bile prve stanovnice kokošinjca.

Potom su im se pridružili pilići, a onda i pačići kojima je trebalo jezerce, pa su i to napravili. “Kad imamo patke, što ne bi i guske, pa ćurke… Onda smo nabavili i par koza jer imamo livade. To je bilo prije korone, imali smo viška mlijeka pa smo kupili jarad i tako je krenulo”, prisjeća se, dodavši da su na poklon iz Hrvatske dobili paunove i dolazak drugih životinja više niko nije ni pokušao zaustaviti.

Veseloj družini uskoro su se pridružile i dvije afričke koke i jedan pijetao, a sada ih već ima 10.

“Kod nas ih zovu morke ili biserke, ona je strvinar, golovrata je, jede apsolutno sve, brani ostalu perad od jastreba od zmije, miša i gdje su one toga sigurno nema. Jedino su malo bučne, ali se navikne na to. One nose jaja samo kad je temperatura 15 i iznad stepeni”, priča Beganović.

Iako proizvodnja nije njihov cilj, ovdje svakog dana oko 100 kokoški, koliko ih je ukupno, snese dvije školjke jaja koje mještani i posjetioci odmah razgrabe.

“Mi jaja ne možemo zadržati da nam prenoće, to se nikad nije dogodilo, ne sjećam se kad sam pojeo jaje, odu odmah taj dan, nemoguće je sačuvati”, ističe ovaj ljubitelj životinja, dodavši da bude i nešto pačjih i guščjih, ali mala količina. Školjka domaćih jaja, 30 komada, košta 12 KM.

Da se ova zajednica koliko-toliko održi “pomaže” i jedna krava koju muzu, ali to su male količine u odnosu na potrebe za hranom i cijene sijena i žitarica.

“Nikad ne mogu dovoljno hrane sakupiti, ponovo sam kupio sijeno u Novom Gradu. Za žitarice se i snađemo, kupimo koliko imamo novca u tom trenutku, ali ne može se sijeno kupovati balu po balu. Nekada se i zadužimo, platimo kad možemo. Prijevoz nas uništi, 900 KM je šleper da dovuče, a sijeno 1.500 KM”, prepričava nam svoje posljednje troškove oko nabavke sijena.

Ovdje, u blizini, kaže nema od koga kupiti sijeno. Mještani se, navodi, ne bave poljoprivredom i neće da obrađuju zemlju i da rade sa stokom. Nudio im je, dodaje, stajsko đubrivo besplatno, ali niko ne želi.

“Ja kažem uzmite i za svaku voćku bacite, ne moraš čak ni okopati, kiša će saprati u zemlju sve što treba, ali neće ni to. Ljudi neće da rade, ja ne znam zašto su se ljudi otuđili od zemlje, ali kad-tad će se morati vratiti i zemlji, stoci i proizvodnji i svemu ostalom”, kaže Beganović.

Farma je otvorena za sve posjetioce. Ulaz se ne plaća, a oni koji žele pomoći, novac za životinje ostavljaju u za to predviđenoj kutiji. Federalni inspektori za zaštitu okoliša, priča nam, redovno dolaze po pozivu gdje obavljaju pregled divljači i egzotičnih vrsta.

“Na primjer, nerazriješena je situacija s lamama, koje u prirodi više slobodno nigdje u svijetu ne žive, ali se kod nas smatraju još uvijek egzotičnom i divljom vrstom. Naša dužnost je da ih prijavimo i da im obavljamo analize krvi, jer su prenosnici bruceloze”, pojašnjava.

Ovdje zajedno spavaju i žive srndać i tele, ovan Maneken i lama, magarac i zec, guske, patke, paunovi, kokoške, pismonoše i divlji golubovi koji su “slučajno svratili” i nikada nisu odletjeli dalje. Oglašavaju se svi, na momente djeluje kao da jedni s drugima razgovaraju, a opet povremeno i “svako svoju politiku vodi”.

Mačke zatičemo u bezbrižnoj igri, grupa gusaka, za koje vlasnik kaže da su “ljute Hercegovke”, izdvojila se i glasno grakću pokušavajući tako dominirati na cijelom imanju. Iz ograđenih “separea” nijemo ih posmatra tele koje je nedavno stiglo kao poklon – spašeno od klanja.

“Ovaj povrijeđeni srndać je bio s jarcem, onda je jarac postao jak za njega, kasnije sam mu prebacio srnu. Njima dvoma je bilo čudno, ona je bježala od njega, sada su dobri. Kada sam im tele ubacio to im je bilo baš čudno, ali su se navikli, sada spavaju zajedno. Brzo se prilagođavaju, nisu kao ljudi”, opisuje.

Kaže i kako razgovara sa životinjama. Ujutro ga pred vratima dočeka 17 pasa koji navečer čuvaju farmu. Potom odlazi u štalu.

“Kad u štalu ulazim ja nazovem dobro jutro, sve i jedna ‘odgovori’, svaka se javi”, prepričava nam, a potom kaže slijedi rutina, izvođenje životinja i hranjenje. Dodaje kako bi najradije sve pustio da se slobodno kreću, ali se posjetioci često boje, pa su neke od njih ograđene.

“Većina njih je provela jedno vrijeme u mojoj kući – labudovi, srndaći, čak i nojevi”, kaže, dodavši za kraj da kućni smještaj prođu sve životinje osim velikih poput krava, magaraca i konja.

agroklub.ba