Željko Simeunić – put od diskriminacije do diplome socijalnog radnika

Željko Simeunić iz Čečave u općini Teslić je diplomirani socijalni radnik. Od rođenja je zbog neadekvatne medicinske brige u inkubatoru imao oštećenje vida kao oblik invaliditeta, koje mu je bilo velika prepreka u obrazovanju. Tokom školovanja, Simeuniću nije bila omogućena inkluzivna nastava.

On tvrdi da ga je opstruisao čitav institucionalni sistem koji je trebalo da ga brani.

“Stajali su mi na putu i bili prepreka mom uspjehu. U osnovnoj školi mi ništa nije bilo prilagođeno. Bio sam učenik odbačen na marginu. Tek kada sam porastao i počeo da izučavam Zakon o socijalnoj zaštiti, shvatio sam da sam bio diskriminisan. U jednom trenutku sam razmišljao da odustanem od svega, zbog opstrukcija u školi, okoline koja mi je okretala leđa i toga što mi članovi uže i šire porodice nisu bili podrška i nisu vjerovali da mogu uspjeti, jer imam probleme s vidom“, naveo je Željko.

Pao je drugi razred osnovne škole iz tri predmeta. Učitelj i rukovodstvo škole nisu prepoznali njegov problem i stavili su ga u zadnju klupu odakle nije mogao pratiti nastavu, uprkos tome što su kod sebe imali rješenje Centra za socijalni rad o procjeni njegove sposobnosti, nisu adekvatno reagovali.

Zbog problema s vidom, javili su se i problemi s rukopisom, te je Simeunić iz pismenih radova dobivao jedinice, bez obzira da li je rad bio dobar ili ne, jer ga nisu htjeli ni čitati. Ljekari su također davali različite dijagnoze, a dioptrija je konstantno rasla.

„Sa dvoje-troje drugara u razredu sam imao dobar odnos, ostali su uglavnom okretali glavu od mene, a neki su me i maltretirali, jer sam bio manji od njih. Jednom su me na putu od škole do kuće natjerali da se popnem na stub za električnu energiju. Da nije naišla baka koja je to vidjela, ko zna šta bi se desilo. To je bio težak period, morao sam da odrastem mnogo ranije od ostale djece, jer sam se s 14 godina morao suočavati sa stvarima s kojima se susreću mnogo stariji od mene.

Znao sam da ako sam nešto ne uradim za sebe, ostat ću kući i ovisit ću o nekome drugom ko će me finansirati i prigovarati za to. Nakon diskriminacije, u meni se probudio inat da pokažem i njima i porodici da nisu u pravu i da ja mogu mnogo bolje”, ispričao je Željko za Buku.

Međutim, po upisu u srednju školu u Tesliću, Simeunićeva situacija se mijenja. Tamo upoznaje nastavnika Aleksu Radišića koji ga uključuje u organizaciju slijepih u Tesliću, a u dnevniku Željko reda samo petice.

Nekoliko puta je bio kandidat za učenika generacije, a dobija i laptop koji mu omogućava da uz pomoć glasovnog softvera završava svoje pismene zadatke i savladava gradivo. Nakon toga, upisuje fakultet u Banjaluci, koji završava kao prosječan student.

„Želim skrenuti pažnju roditeljima koji imaju slične probleme na koji način da postupaju u svojoj borbi sa problemimia sa kojima se suočavaju. Trebamo biti borci da bismo uspjeli ostvariti ciljeve i važno je da mi mladi ljudi mijenjamo sistem i društvu. Da bi nam bilo bolje, društvo mora da shvati svoje osnovne vrijednosti, prije svega humane, da pomognemo jedni drugima, bez obzira na bilo koju vrstu različitosti“ – kaže Simeunić.

Prije tri godine, Simeunić je uradio operacije skidanja dioptrije i u njegovom životu se promijenilo mnogo stvari. Trenutno i dalje postoje određeni problemi s vidom za koje se nada da će ih uskoro riješiti i moći pristupiti polaganju vozačkog ispita.

Danas svoju priču dijeli s mladim ljudima i njihovim roditeljima, naglašavajući da je porodica jako važna, posebno podrška porodice djeci osobama sa invaliditetom, koju on u formativnim godinama nije imao. Mnogi su bili sumnjičavi hoće li uspjeti u svojoj borbi, no Simeunić danas pokušava da educira roditelje po pitanju mogućnosti i prava koja mogu da ostvare djeca osobe sa invaliditetom, te da ih ohrabri da budu podrška svojoj djeci.

„Moja poruka za mlade ljude je da se bore za svoje ciljeve, poštuju druge ljude i međusobno se uvažavaju, te da čuvaju svoju porodicu, koja bi trebalo da im bude osnovni stub podrške”, zaključio je Željko.