Zašto radnice i radnici u BiH nisu ravnopravni i ko češće radi za minimalac

Kakav je život žene radnice u Republici Srpskoj? Ovo je pitanje postavljeno prije tačno 4 godine na “SI forumu”, koji je organizovala redakcija “EuroBlica” i portala Srpskainfo, i odgovor je bio – porazan. Šta se promijenilo od 2020. i da li smo danas makar korak bliže rodnoj ravnopravnosti u oblasti rada?

Za posljednje 4 godine izdešavalo se svašta. Svijetom je protutnjala korona pandemija, koja je ostavila trajne posledice, ne samo na zdravlje miliona ljudi, nego i na ekonomske prilike.

Hiljade radnika i radnica u BiH je ostalo bez posla.  Inflacija svakodnevno izjeda i obezvrijeđuje teško zarađene radničke plate.

U Republici Srpskoj minimalac je 2020. bio 520 KM, danas je nominalno skoro duplo veći i dogurao je do 900 KM, ali realno vrijedi manje nego što je minimalna plata vrijedila prije 4 godine.  Još je teža situacija i u Federaciji BiH, gdje je aktuelni minimalac 619 KM.

Kao i prije 4 godine, i danas za minimalac češće rade žene, nego muškarci, jer je ženska radna snaga dominantna u najslabije plaćenim branšama: od trgovine, do uslužnih djelatnosti i pojedinih grana prerađivačke industrije.

Žene imaju 17 odsto manje plate

I nije stvar samo u minimalcu. Najnoviji statistički podaci svjedoče da čak ni u sve izraženijem radničkom siromaštvu žene i muškarci nisu ravnopravni. Muškarci zarađuju više i lakše dolaze do unapređenja.

Prema podacima Agencije za statistiku BiH, žene na istim pozicijama zarađuju i do 17 posto manje nego muškarci.

Očekivano, najveće razlike u zaradama su tamo gdje se “vrti” najviše novca i gdje su zarade najizdašnije: u oblasti finansija, bankarstva i osiguranja.

Selena Ratković, predsjednica Sindikata finansijskih organizacija RS, kaže da su razlike u platama posljedica razlika u raspodjeli moći.

“U ovom sektoru na rukovodećim pozicijama, pogotovo na vrhu piramide, su gotovo isključivo muškarci: oni su diretkori, predsjednici upravnih odbora, glavni menadžeri. S druge strane, šaltersko osoblje čine skoro isključivo žene”, kaže Selena Ratković.

Ističe da šalterske radnice u bankama i osiguravajućim kućama rade najčešće za minimalac, ili platu tek nešto veću od minimalne, da često rade prekovremeno, a da se od njih očekuje da na posao dolaze dotjerane, odmorne i vedrog raspoloženja.

Direktor je imenica muškog roda

I u drugim oblastima privrede direktorske fotelje su rezervisane uglavnom za muškarce, iako je procenat visoko obrazovanih žena veći nego procenat muškaraca sa fakultetskom diplomom.

Prema podacima Republičkog zavoda za statistiku RS, u Republici Srpskoj su izuzetak samo uslužne djelatnosti i obrazovanje, gdje je podjednak broj žena i muškaraca rukovodilaca.  Ali, u obrazovnim ustanovama žene su mahom direktorke vrtića i osnovnih škola, dok muškarci apsolutno dominiraju na pozicijama rektora univerziteta i dekana fakulteta.

I to nije sve. Kako je nedavno upozorila predstavnica UN Women u BiH, Jo-Anne Bishop, BiH ima najniži procenat formalno zaposlenih žena u regionu.

Prema najnovijoj publikaciji “Žene i muškarci u BiH”, stopa zaposlenosti muškaraca je 67,7 odsto, a žena svega 40 odsto.

Ovaj “rodni jaz” od skoro 28 odsto, vidljiv je i na nivou RS, gdje je u najproduktivnojoj životnoj dobi od 25 do 54 godine stopa zaposlenosti žena svega 55 odsto, a stopa zaposlenosti muškaraca 80 procenata.

To, međutim, ne znači da žene, u stvarnom životu, manje rade. Žene rade, udarnički, u kući i na porodičnim poljoprivrednim imanjima. Kuvaju, peru, vode brigu o djeci i starijim članovima porodice, dakle rade, a ne primaju platu. Čak 89 odsto kućnih poslova u BiH obavljaju žene.

Rade, a ne primaju platu

Kako ta statistika izgleda u svakodnevnom životu žene radnice, svedoči iskustvo Vere J. (55),  zaposlene u jednoj fabrici u Banjaluci.

“Zaposlila sam se tek u kasnim tridesetima, kad su djeca malo poodrasla i nisam mogla da biram posao. Nakon osam sati u fabrici, jurim kući da obavim kućne poslove, kako mi muž ne bi prigovorio da zbog posla zapostavljam porodicu. Najčešće na spavanje idem poslije ponoći, a ustajem zorom, da bih stigla na posao”, priča Vera.

Iako joj je plata skromna, tek nešto veća od minimalca, Vera se iz petnih žila trudi da sačuva posao, da ima “svoj dinar”.

“Kad se pokvari veš mašina ili šporet, ili kad djeci nešto treba, mogu da dignem kredit. I sutra ću imati penziju,  biće oko 400 maraka, ali da nisam zaposlena, ne bih imala ni toliko”, kaže naša sagovornica.

Vera nije članica sindikata, kao ni većina drugih fabričkih radnica u Republici Srpskoj. Nije, kaže, o tome nikad ni razmišljala, a pošto radi “kod privatnika” vjeruje da “gazda ima parvo da zabrani sindikat u svojoj firmi”.

Danko Ružičić, dugogodišnji predsjednik Sindikata tekstila, kože i obuće RS, tvrdi da u ovom sektoru, u kojem tri četvrtine zaposlenih čine žene, nije izražena rodna diskriminacija, bar ne u fabričkim halama.

“Ne možemo reći da su žene u ovoj branši za isti posao manje plaćene od muškaraca, ili da ne mogu napredovati. Ali, žene su diskriminisane  samim tim što s posla idu na posao, što u svojim domaćinstvima rade koliko i u fabrici”, kaže Ružičić.

Ko ima vremena za seminare i jagnjetinu?

Dodaje da je upravo preopterećenost obavezama, jedan od bitnih razloga što je radnice teško sindikalno organizovati i što su žene rijetko sindikalni lideri, čak i u preduzećima sa 90 odsto zaposlenih žena.

I Dženana Alađuz iz Fondcije “Infohaus” u Sarajevu, koja se godinama bavi pitanjima rodne ravnopravnosti, smatra da žene naprosto nemaju vremena ni za sindikalni angažman, ni za napredovanje na poslu.

“Stara je istina da većina žena radi dva posla: kod kuće i na radnom mjestu. Ako radi 16 ili 20 sati dnevno, njoj ne pada na pamet da razmišlja o edukaciji i tranziciji, ona samo gleda kako da se naspava”, kaže Dženana Alađuz.

Dodaje da žene nemaju vremena za seminare, kafe, ručkove i jagnjetine,  a muškarci imaju to vrijeme i zato bolje prolaze.

“Nije pitanju samo manjak vremena, nego i manjak raspoloživih fotelja. Kad jedan sindikalni lider zasjedne u funkciju, on sa nje ne miče, čak ni kad ode u penziju. Po tome su se ugledali na političare”, kaže Dženana Alađuz.

I dok neki sindikalci i političari rade i zarađuju i nakon penzionisanja, mnoge žene u BiH ne dočekaju penziju. Neplaćeni kućni rad, a ni neformalni povremeni poslovi poput čišćenja stanova i kancelarija, ne računaju se u radni staž.

Prema posljednjoj publikaciji “Žene i muškarci u Republici Srpskoj”, žene žive duže, ali među penzionerima u RSj je znatno više muškaraca, nego žena. Čak i kad se dokopaju penzije, žene primaju i do 20 odsto manje penzije od muškaraca.

Ravnopravne samo kad treba podmetnuti leđa

Mersiha Ferhatović Beširović, predsjednica Sindikata trgovine BiH, kaže da rodna ravnopravnost na radnom mjestu ima dva lica. “Ravnopravni smo kad treba obaviti posao, ili narodski rečeno, kad treba podmetnuti leđa, ali smo neravnopravni kada za taj posao treba biti nagrađen”, kaže Mersiha Ferhatović Beširović.

Ona tvrdi da zbog uvriježenih patrijarhalnih shvatanja, ali i zbog diskriminacije na radnom mestu, žene najčešće obavljaju poslove koji su slabije plaćeni.

“Uz to, mi nemamo dovoljno mehanizama, koje bi zaposlenim ženama olakšali poslove vezane za kuću i porodicu, koji su i danas gotovo isključivo ženska briga”, kaže naša sagovornica.

ŠTA JE NAMA OSMI MART?

Izvorno, Međunarodni dan žena bio je prije svega dan žena radnica. Ustanovljen je pre 115 godina, kao dan borbe za ženska ljudska prava, za ekonomsku, političku i socijalnu ravnopravnost žena i muškaraca i za dostojanstven i pošteno plaćen rad. – Osmi mart pripada Revoluciji. Niko nema prava da, načinom na koji ga proslavlja, taj dan pretvara u lakrdiju, da ga prisvaja za svoja malograđanska iživljavanja koja nemaju nikakve veze s revolucionarnim smislom tog datuma – rekla je još 1912. čuvena marksistkinja i revolucionarka Roza Luksemburg. Ipak, u mnogim zemljama u kojima se još uvek obilježava, pa i u BiH, Dan žena je danas pretovren u konzumeristički praznik, sa kupovinom cvijeća i poklončića, što je daleko od suštine ovog praznika.