Zašto nema protesta (i) za podršku Bošnjacima povratnicima u RS?

Dok je sinoć ono malo hrabrih bošnjačkih povratnika u svojim kućama čekalo novi rafal, srebrenički sveštenik okupio je vjerne članove svoje crkve kako bi izrazio protest zbog hapšenja Srba na božić.

Onih Srba koji su, mimo svih plemenitih običaja koje propagira božić, orgijali i nacionalistički divljali i pucali zastrašujući svoje komšije Bošnjake.

Svešteniku se pridružio i načelnik Srebrenice Mladen Grujičić, koji bi trebao biti načelnik svih, pa i Bošnjaka.

Kako bi se reklo, sve je bilo na svom mjestu, sve se odigralo onako kako se i obično odigrava.

Za to vrijeme, bosanski muslimanski subjekt (kako to definira univerzitetski profesor i filozof Tarik Haverić) sinoć je uglavnom mirno spavao, umoran nakon što je još jednom s ulica Sarajeva poslao poruku podrške narodu Palestine.

Bosanski muslimanski subjekt, očito je to već godinama, sve manje empatije ima za svoje sunarodnjake koji su se odlučili vratiti na svoje u mrsku Republiku Srpsku i to po principu ‘ko im je kriv’.

Nema bosanski muslimanski subjekt razumijevanja za hrabrost i inat svojih sunarodnjaka koji su se vratili na svoje prkoseći onima koji su ih pokušali otjerati. Ni za to da svakodnevno na ulici, u mahali, u pošti ili granapu susreću one koji su klali članove njihove rodbine i komšije, derali im kožu, nabijali na kolac.

Ali, zato ima osjećaj za bjelosvjetsku nepravdu. Voli bosanski muslimanski subjekt preko svojih leđa tražiti planetarnu pravdu za bilo koju grupu (posebno muslimansku) koja je ugnjetavanja raznim zabitima šarolike planete.

Jer, lakše je i modernije navući ‘palestinku’ i derinjati se na ulicama, spominjati majku raznim svjetskim moćnicima koji, eto, ne razumiju patnju koju su i ONI prošli pa im to daje pravo da budu ‘glasni’ kada se ona dešava nekom drugom. (Jer, ko je kriv onima među njima koji je – tu patnju i torturu – i danas prolaze u zabitima njihove zemlje ponosne – Bosne i Hercegovine).

Jer dizanje glasa za one među njima (koji su, je li, samo krivi za svoju sudbinu) od bosanskog muslimanskog subjekta zahtjeva i nešto drugo – ‘malo’ odricanje ličnog komoditeta.

Izlazak na ulice, recimo Srebrenice, ili nedobog, Banje Luke, sa zahtjevom da vlast u RS konačno poduzme nešto konkretnije u zaštiti Bošnjaka povratnika – nominalno i po potrebi, također pripadnika istog bosanskog muslimanskog subjekta – donosi rizik izloženosti, zamjeranja.

Lakše je pak iz mase dobacivati Bidenu ili Netanyahuju, Scholzu i Evropi, nego doći svojim bajama pred kapiju.