Zašto Kamala Harris treba politiku za Zapadni Balkan!

Izuzetan uspon potpredsjednice Kamale Harris na vrh demokratske liste na izborima za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država postavlja pitanje njenih prioriteta u vanjskoj politici.



Piše: Jasmin Mujanović, bosansko-američki politolog za News Line Magazin

– Ovo je pitanje važno za cijelu globalnu zajednicu, s obzirom na primat SAD-a u međunarodnom sistemu. Međutim, za Zapadni Balkan, ovo pitanje ima posebno značenje, ne samo zato što SAD ima veliki uticaj u regionu od krvavog raspada bivše Jugoslavije, već i zato što je od 2014. godine široko percipiran kao sljedeće „najvjerovatnije“ geopolitičko žarište u Evropi, nakon Ukrajine. Ovo je region gdje su Rusija i Kina iskoristile smanjenu sposobnost EU i postigle masovne strateške uspjehe, a gdje je obnova autoritarno-nacionalističke vladavine u Srbiji izazvala sve veće strahove od obnove sukoba, posebno nakon otkrića velikih ležišta litija u zemlji. Međutim, razumijevanje Harrisove politike prema Zapadnom Balkanu nije jednostavno.

Tokom svog kratkog mandata u Senatu (2017–2021), Harris nije bila posebno glasna po pitanju vanjske politike. Njena zabrinutost za Evropu bila je uglavnom usmjerena na rusko miješanje u predsjedničke izbore u SAD-u 2016. godine. Stekla je nacionalnu slavu kao jedan od najpronicljivijih ispitivača Trumpovih veza s Kremljom tokom prvog opoziva tadašnjeg predsjednika. Nakon što je preuzela potpredsjedništvo 2021. godine, Harris je bila uglavnom posvećena domaćim pitanjima, prije svega imigraciji i južnoj granici. Nakon potpune ruske invazije na Ukrajinu u februaru 2022, Harris je postala dio napora Bidenove administracije da okupi podršku Kijevu među evropskim saveznicima, ali bilo bi teško identificirati neki značajan vanjskopolitički cilj koji je Harris promovirala u tom periodu. Gotovo da nema javnih izjava u kojima je Harris pokazala interes za Zapadni Balkan.

Ovo ne znači da je Harris bila beznačajna u svojoj ulozi. Ipak, najznačajniji aspekt njene ostavštine kao potpredsjednice, barem u odnosu na Zapadni Balkan, mogao bi biti njeno neizbježno povezivanje s Bidenovim pristupom regiji. To je pristup koji je ostavio i regionalnu političku zajednicu i većinu javnosti zaprepaštenima.

U članku za magazin Foreign Policy u maju 2023, pod nazivom „Kako je Biden izgubio Balkan“, napisao sam da je Bidenova administracija „agresivno produbila svoje obaveze prema gotovo autokratskom predsjedniku Srbije, istovremeno usmjeravajući svoj širi regionalni stav ka Beogradu i njegovim vanjskopolitičkim prioritetima“, s posebno negativnim efektima na sigurnost i stabilnost Bosne i Hercegovine, Kosova i Crne Gore. Konkretno u Bosni i Hercegovini, Bidenov tim je uvjerljivo optužen od strane drugih stručnjaka da je podržao „etničku oligarhiju“ — učvrstivši sektaški ustavni režim zemlje na račun građanskih prava — tokom epizode američki podržanih izbornih intervencija u oktobru 2022, čime je pomogao u institucionalnom rastavljanju zemlje od strane nacionalističkih lidera u Zagrebu i Beogradu. Čak je i urednički odbor The Washington Post-a oštro kritikovao Bidenov regionalni pristup, napisavši u uvodniku od 3. januara da Bidenova politika „…približavanja Srbiji i njenom autoritarnom predsjedniku Aleksandru Vučiću, u pokušaju da udalji Srbiju od Rusije… sve više izgleda kao neuspjeh.“

Ironično, gnjev usmjeren prema Bidenu vjerovatno je rezultat vrtoglavih očekivanja koja su dočekala njegov izbor u velikom dijelu regiona. Predsjednik SAD-a bio je dobro poznat na Zapadnom Balkanu, s mnogima — posebno u Bosni i Hercegovini i na Kosovu — koji su se sjećali njegovog kritičkog stava prema blagom pristupu tadašnjeg predsjednika Billa Clintona genocidnom režimu Slobodana Miloševića, bivšeg predsjednika Srbije. Široko rasprostranjeno očekivanje bilo je da će Biden, kao strastveni senator koji je podržavao bosansku nezavisnost, resetovati američku regionalnu politiku i možda čak ostvariti historijski zadatak reformisanja neuspjelog postratnog ustava Bosne.

Ništa od toga se nije dogodilo.

Umjesto toga, Bidenov ambasador u Beogradu, Christopher Hill, brzo se pokazao gotovo kao povremeni portparol Vučićeve vlade. Nakon što su srpski militanti na sjeveru Kosova napali NATO mirovnjake, SAD i EU su sankcionisali kosovsku vladu, apsurdno optužujući Prištinu da je izazvala nerede. Oštro okretanje ka kategorijskoj popustljivosti prema Beogradu postalo je toliko izraženo da je grupa od 56 visokih zakonodavaca iz SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva i EU poduzela izuzetan korak napisavši otvoreno pismo u kojem poziva Washington i Brisel da usvoje strožiji, realističan pristup prema Srbiji. Čak su i visoki predstavnici srpske opozicije javno prigovarali američkom pristupu koji ih je ostavio zbunjene.

Da li bi predsjednica Harris nastavila pristup svog prethodnika prema regionu? Ne znamo, a nemamo mnogo načina da to predvidimo.

S jedne strane, Harrisin tim je signalizirao da bi, kao predsjednica, mogla zamijeniti i državnog sekretara Antonyja Blinkena i savjetnika za nacionalnu sigurnost Jakea Sullivana. Pretpostavlja se da bi takav potez bio popraćen dodatnim promjenama u američkoj vanjskopolitičkoj i obrambenoj strukturi. Ako bi ove promjene ukazivale na želju nove predsjednice da prekine s politikama demokratskog vanjskopolitičkog establišmenta od 2008. godine, to bi moglo predstavljati priliku za Zapadni Balkan. To jest, ako Harris ima kritički stav prema tom periodu i želi usmjeriti svoju vlastitu politiku, Zapadni Balkan bi mogao brzo osjetiti posljedice (i koristi) takve odluke.