Zajednički intervju Lejle i Tarika Filipovića: Najviše se ponosimo porodicom

Tarik (49) i Lejla (44) Filipović jedan su od najpoznatijih parova naše regije. Slavni glumac i bivša misica oduvijek su privlačili pažnju medija zbog svoje skladnosti, te ih mnogi smatraju primjerom uspješnih ljudi i na poslovnom i na privatnom planu. Poznati par bio je gost ovogodišnjeg izdanja Sarajevo Film Festivala, te oduševio prisutne svojom harizmom i osmijesima, otopivši srca svih Sarajlija. Iako intervju nismo uradili za vrijeme Sarajevo Film Festivala, Tariku i Lejli nije bio problem za „Azru“ govoriti iz svog porodičnog doma u Zagrebu. Odmah su nam pričali o dojmovima koje su ponijeli iz Sarajeva, o pandemiji i tome kako je ona utjecala na njihov život, ali su nam otkrili i gdje najviše uživaju, te šta je za njih iskonska sreća.

– Kao i većina ljudi koji vole Sarajevo i Sarajevo Film Festival, privatiziram to i smatram nekako i svojim, s razlogom, naravno. To je festival na kojem se osjećam najljepše, ne samo što sam na neki način kući. Grad i ljudi žive za Festival i to se jako osjeti. Imao sam tu privilegiju da budem na svjetskim festivalima i službeno i privatno, ali nigdje nije kao u Sarajevu. Možda ima neka mala doza subjektivnosti, ali kada to potvrde i velike svjetske zvijezde, koje dolaze svake godine, onda znamo da nismo daleko od istine – kaže nam Tarik na početku razgovora.

Koje su Vam prve asocijacije na Sarajevo?

Tarik: Uvijek kažem da je Sarajevo za našu regiju lakmus papir normalnosti. Ko ima nešto protiv Sarajeva, taj ima neki problem, to odgovorno tvrdim. Sarajevo je mjesto koje sakuplja i koje daje srce svakome ko dođe sa srcem. Mislim da je Sarajevo baš kao iz filma „Valter brani Sarajevo“, popni se negdje, pogledaj ga i reci: „Gledaj ga, lafčino“, ono je za mene posebno mjesto. Također, Sarajevo je rodno mjesto moje majke, tako da imam brojnu rodbinu koja živi u Sarajevu, a i Lejlina majka je odrasla u Sarajevu i mislim da više asocijacija i ne treba. Mada, nekada se i prisjetim nelagodnih situacija između nas, navijača „Čelika“ i navijača Sarajeva, ali to je bilo davne ’88. godine (smijeh).

Pandemija Corona virusa promijenila je planove ljudima širom svijeta. Kako je utjecala na vas i vaš život?

Tarik: Pandemija nas je sve paralizirala i, kako kaže Nina Badrić u svojoj pjesmi, „Da Bog da stane cijeli svijet“. Nije stao na tren, stao je na mnogo duže. Čovjek izdrži sve, nažalost, izgubili smo neke drage ljude i poznanike, vrlo čudna priča koja je usporila i zaustavila normalnost života. Ali, nadamo se da ćemo već sljedećeg proljeća i ljeta o ovome govoriti u nekom prošlom vremenu. Tokom ovog razdoblja, preživjeli smo i zemljotres u Petrinji, nedaleko od Zagreba, koji nas je jako zabrinuo. A kad je riječ o našoj porodici, mi volimo provoditi vrijeme zajedno, tako da tu nije bilo nikakve nervoze. Šetali smo, gledali serije, ja sam pisao, napisao sam 2-3 pozorišna komada, tako da smo to proveli u savršenom redu. Naravno, sve ovo ostavlja traga na psihi, pogotovo onaj petrinjski potres, uz sve ovo što se izdogađalo. Imamo svi male traume, ali kako je Mustafa Nadarević podnaslovio Hasanaginicu koju je trebao snimati: „Sačuvaj Bože, šta sve čovjek podnijeti može“.

Jeste li antivakser ili ste se vakcinisali?

Tarik: Ja sam prebolovao Corona virus, još čekam da se vakcinišem, a Lejla je vać primila obje doze. Nisam ni za vakcinu, ali nisam ni antivakser i mislim da trenutno nemamo bolje rješenje. Onaj ko je prošao bolest i ko je izgubio drage ljude zna o čemu pričam. Razumijem i mlade ljude koji su u bojazni i koji tek trebaju zasnovati porodicu, ali još niko nije rasvijetlio ovu cjelokupnu situaciju i svako odlučuje sam.

Ljeto je sezona godišnjih odmora, gdje vi provodite vrele dane?

Lejla: Mi smo uvijek u svom trokutu. Imamo kuću u Istri, pa Zenica i Sarajevo i onda Dubrovnik kod moje mame. Ponekad tu uskoči neka Turska ili Grčka, kruzer, ali ovog ljeta smo bili u svom trokutu, gdje i najviše uživamo.

Zbog Corone su odgođeni brojni projekti. Koliko Vam je nedostajala scena, publika, filmski kadrovi u tom periodu?=31&ifi=2&uci=a!2&btvi=1&fsb=1&xpc=mIy60VlkTg&p=https%3A//azra.ba&dtd=26031

Tarik: Naravno, svima nama koji živimo od publike je nedostajala scena. Što kažu, nema tih novaca koje čovjek ne može potrošiti, svi su samo čekali u niskom startu, kao i ja, da možemo pred publiku. Mi smo skoro sve vrijeme igrali za jako mali broj publike i naravno da nije bilo isplativo, ali eto čisto da održimo ambiciju i pokažemo da smo tu. Da barem taj mali broj hrabrih ljudi koji dolazi da nas gleda u vrijeme pandemije osjeti dašak nekog normalnog života. Show ide dalje, sve se nekako pokrenulo i nadam se da sljedeće proljeće donosi sve u pravom obimu i pravoj ljepoti.

Tarik, kakvi su Vaši planovi za dalje? Pripremate li neke nove projekte, šta publika može očekivati?

Tarik: U Coroni smo izbacili dvije autorske predstave, jedna moja „Predsjednici i Ca“, to je predstava o svim bivšim hrvatskim predsjednicima, pojačanim Titom, što će moći uskoro vidjeti i publika širom Bosne i Hercegovine. A druga predstava je jedna divna sarajevska priča u režiji Arije Rizvić, u kojoj igram s Darijom Lorenzi, rođenom Sarajkom, a igramo jedan sarajevski par koji u jeku rata, nakon što je on ranjen, odlazi s malim djetetom u Austriju i na neki način smo tu predstavu posvetili svim ljudima koji su imali krhotine života izazvane ratom, raseljavanjem, a opet su puni duha i emocija, tako da će predstava „Da sam ptica“ uskoro ugledati reflektore sarajevskih scena. U Kamernom teatru imamo dogovor s Emirom Hadžihafizbegovićem da će ta predstava maltene biti dio repertoara. Uskoro izbacujem jednu monodramu „Doktor za one stvari“, i to je sve kad je riječ o teatru. Nadam se da ću i s ovom monodramom obići cijeli svijet, kao što sam to učinio s „Ćirom“.

Lejla, važite za jednu od najljepših dama na našim prostorima. Šta je ključ uspješnog održavanja idealne figure i zdravog izgleda?

Lejla: Hvala za lijepe riječi i komplimente. Naravno, za moj izgled je zaslužna genetika, pa i treninzi i poprilično zdrava prehrana. I najvažnije, kada je žena zadovoljna iznutra, to se na njoj apsolutno vidi.

Čime se najviše ponosite u svom životu?

Lejla: Svojom porodicom, dečkima, majkom, sestrom, naravno i onima s kojima nisam u krvnom srodstvu, ali se jako volimo (smijeh). Uglavnom, porodica je najveća vrijednost definitivno. Sve ostalo dođe i prođe, a porodica je nešto gdje je srce stalno prisutno.

Kako ostati pozitivan u ovim turbulentnim vremenima i kako biti omiljeni gosti gdje god da se pojavite?

Tarik: Mislim da je nama koji smo iz Bosne i Hercegovine, kojima je zafrkancija način života, ipak, malo lakše, jer u svim situacijama sve okrećemo na zafrkanciju, a tako je lakše preživjeti. Daleko od toga, svi smo ispod kože ranjivi i svi nosimo svoje bolove, traume i posljedice. Treba se truditi biti pozitivan, ponekad čak i nasilu. Nastojati biti u pozitivnom okruženju i širiti tu pozitivu. Nažalost, sve je više depresija nakon svega što je zadesilo cijeli svijet, ne samo nas. Kada se čovjek trudi biti omiljen, on obično to nije, a kada radi sve sa srcem i osmijehom, onda i dobija takve osmijehe zauzvrat.