Za jedne diktator, za druge spasilac: Kako su krize u Kini oblikovale Si Đinpinga? 

Kada je Si Đinping (Xi Jinping) došao na vlast 2012. godine, naslijedio je zemlju koja je bila na raskršću i djelovala kao neuzastavljiva sila, piše CNN.

Tek što je bila pretekla Japan kao druga po veličini svjetska ekonomija, Kina je bila zemlja koja još uvijek uživa u sjaju blistavih Ljetnjih olimpijskih igara u Pekingu 2008.

Ali duboko unutar visokih zidina Žongnanhaia, rukovodstva u kojem je Si proveo vrijeme kao dijete u posjeti svom pokojnom ocu Si Žongkunu, liberalno nastrojenom potpredsjedniku, novi lider Kine vidio je zemlju u krizi.

Korupcija je mučila Komunističku partiju i podstakla narodno nezadovoljstvo, narušavajući legitimitet režima koji je Sijev otac pomogao da dođe na vlast.

Potjera za bogatstvom tokom decenija ekonomskih reformi stvorila je zjapeći jaz u klasama, izdubila zvaničnu socijalističku ideologiju, podstakla krizu vjere. I dok je arapsko proljeće srušilo diktatore na Bliskom istoku, uspon društvenih medija u Kini ponudio je rijedak prostor za javno neslaganje, pojačavajući pozive na socijalnu pravdu i političke promjene, piše CNN.

Si Đinping se suočio sa ovim izazovom podignute glave. Rođen kao “princ”, potomak revolucionarnih heroja koji su osnovali komunističku Kinu – kineski lider je sebe vidio kao spasioca, kome je partija povjerena da je odvrati od prijetnji njenom opstanku.

Međutim, umjesto da prati reformističke korake svog oca, ona je izabrao put totalne kontrole. Kombinirajući staru “autoritarnu knjigu” i novu tehnologiju nadzora, on je eliminirao svoje rivale, pooštrio stisak na ekonomiji i učinio stranku sveprisutnom u Kini – ugrađujući sopstveni kult ličnosti u svakodnevni život.

Na ključnom kongresu Komunističke partije, koji počinje u nedjelju, Si bi trebalo da “zacementira” treći mandat. 

Ali dok se Si bori sa oštrim ekonomskim padom, rastućom frustracijom zbog njegove beskompromisne nulte kovid strategije i rastućim tenzijama sa Sjedinjenim Državama i njihovim saveznicima, osjećaj krize koji je opkoljavao njegov uspon na vlast nastavio je da ga proganja i sprema se da oblikuje njegovu vladavinu u godinama, ako ne i decenijama, koje dolaze.

Želja za kontrolom

Si je izbliza vidio krizu stranke tokom svog uspona na vrh 2012. godine, kada je senzacionalni skandal oborio istaknutog političkog rivala i zaprijetio da poremeti primopredaju rukovodstva.

Bo Ksilai, harizmatični vođa mega grada Čongkinga, borio se za unapređenje u najviše rukovodstvo kada je njegov šef policije pokušao da prebjegne u američki konzulat, optužujući Boa da pokušava da prikrije ubistvo britanskog biznismena koje je počinila njegova žena.

Partijski lideri su se svađali oko toga kako da se nose sa posljedicama. Na kraju, Bo je bio pod istragom i izbačen je iz stranke sedmicama prije petogodišnje smjene vlasti. Bo i njegova žena su danas u zatvoru, gdje služe doživotne kazne.

Kako je napredovao u užurbanim obalnim provincijama tokom kineske reforme i otvaranja, Si je primijetio da lokalne korupcije ne nedostaje. Ali očigledna zloupotreba moći i duboki rascjepi u samom vrhu rukovodstva otkriveni u Boovom skandalu vjerovatno su pogoršali Sijev osjećaj opasnosti za opstanak stranke.

– Naša partija se suočava sa velikim izazovima i postoje mnogi problemi unutar partije koji treba da budu riješeni, pogotovo korupcija – rekao je Si u svom prvom govoru, nekoliko sati nakon što je proglašen za lidera partije.

U roku od nekoliko nedelja, pokrenuo je najbrutalniji i najdugotrajniji “rat protiv ucjenjivača” koji je partija ikada vidjela. Sveobuhvatne čistke nisu bile usmjerene samo na korumpirane, već i na Sijeve političke neprijatelje, uključujući moćne lidere koji su bili optuženi da su planirali državni udar sa Boom da bi preuzeli vlast.

– Vlada, vojska, društvo, škole… Istog, zapad, sjever, jug i centar, partija ih sve vodi – rekao je.

Najjači lider

Kažnjavanje je donijelo disciplinu, lojalnost i kulturu straha, ugušilo opoziciju dok je Si uzimao vlast u svoje ruke.

Sebe je označio kao moćnog čovjeka, izbjegavajući kolektivnu vladavinu za koju se tvrdilo da je pogoršala frakcionizam pod njegovim uporedivo slabim prethodnikom Hu Đintaom.

Za samo četiri godine, Si se potvrdio kao “jezgro partijskog rukovodstva”, zahtijevajući od njenih 96 miliona članova da “ujedine svoje razmišljanje, snagu volje i akciju” oko njega.

– Si misli da je jedini instrument kojim može da vlada Kinom kod kuće i ostvariti dobitke u inostranstvu ujedinjena, jaka i moćna Komunistička partija. Zato je njegova misija da ojača stranku pod njegovom vlašću – rekao je Mekgregor i dodao da je Si ojačao i sebe i stranku zbog sebe.

Oni najviše razočarani traže izlaz. “Filozofija bjekstava” postala je popularna riječ u Kini, koja zagovara emigraciju kako bi se izbjeglo ono što neki vide kao osiguranu budućnost pod Sijevom vladavinom.

Si je u više navrata rekao da Kina raste, a da je Zapad u padu – što je ubjeđenje ojačano političkom polarizacijom Amerike i njegovo uvjerenje da joj je superiorni politički model Kine omogućio da se bori protiv kovida bolje od zapadnih demokratija. Ali sve veći broj sljedbenika “filozofije bjekstva” je potpuno odbacivanje tog narativa, što pokazuje da mnogi Kinezi nemaju povjerenja u njegovo obećanje da će Kinu ponovo učiniti velikom.

Pokazuje zube Zapadu, blizak je sa Rusijom

U osnovi Sijevog Kineskog sna leži gorak osjećaj negodovanja prema Zapadu, ukorijenjen u nacionalističkom narativu da je Kina, prije nego što je partija preuzela vlast, pretrpjela “vijekovno poniženje” od strane stranih sila i da je bila napadnuta, posječena, okupirana i oslabljena.

Posljednjih godina, američke mjere za suprotstavljanje rastućem uticaju Kine samo su pojačale njen osjećaj da je pod opsadom zapadnih sila, rekao je Mekgregor.

– To u Kini ima snažan odjek. Mislim da Si to razumije i namjerava da to iskoristi za svoje ciljeve – rekao je on.

Si je već pokazao snažan prezir prema stranim kritikama Kine.

– Postoje neki stranci punih stomaka koji nemaju ništa bolje da rade nego da upiru prstom u nas. Kina ne izvozi revoluciju, glad ili siromaštvo. Niti vam Kina zadaje glavobolje. Šta još hoćete? – rekao je Si članovima kineske zajednice u Meksiku tokom posjete kao potpredsjednik 2009. godine.

Ali Sijevo najoštrije upozorenje Zapadu stiglo je prošlog ljeta, kada je predsjedavao velikom proslavom obilježavanja stogodišnjice stranke.

Stojeći na vrhu Tjenanmena, ili Kapije nebeskog mira, visokog ulaza u palatu Zabranjenog grada carske Kine, Si je izjavio da kineska nacija više neće biti “maltretirana, ugnjetavana ili potčinjena” od stranih sila.

– Svako ko se usudi da pokuša, vidjet će da su mu glave krvave razbijene o veliki čelični zid koji je iskovalo preko 1,4 milijarde Kineza – rekao je on uz gromoglasan aplauz gomile.

Na Sija gledaju kao na agresivca

Otkako je došao na vlast, Si je upozoravao na “infiltraciju” zapadnih vrijednosti kao što su demokratija, sloboda medija i nezavisno pravosuđe. Ugušio je strane nevladine organizacije, crkve, zapadnjačke filmove i udžbenike – sve se smatralo neprikladanim stranim uticajem.

Si je krenuo i u agresivnu spoljnu politiku.

– Si Đinping misli da je ovo trenutak za Kinu. I da bi iskoristio taj trenutak, mora da bude uporan i da rizikuje – rekao je Mekgregor.

Pod Sijem, Kina se otvoreno takmičila za globalni uticaj sa Sjedinjenim Državama, koristeći svoju ekonomsku moć da bi stekla geopolitički uticaj. Njene veze sa Zapadom su najteže od masakra na Trgu Tjenanmen 1989. godine, a dodatno su pogoršane prećutnom podrškom Pekinga Moskvi nakon invazije na Ukrajinu.

Si i njegov ruski kolega Vladimir Putin neprijateljski su nastrojeni i sumnjičavi kada su u pitanju Sjedinjene Američke Države, i vjeruju da im je jedini cilj da obuzdaju Kinu i Rusiju.

Također dijele i viziju novog svjetskog poretka, koji bolje odgovara interesima njihovih nacija i kojim više ne dominira Zapad.

Ali ostaje da se vidi koliko je zemalja spremno da podrži tu alternativnu perspektivu.

Stavovi o Kini postali su negativniji tokom Sijeve vladavine u mnogim naprednim ekonomijama, a u nekim su nepovoljni stavovi dostigli rekordne vrijednosti posljednjih godina.

Sveobuhvatne tvrdnje Pekinga o suverenitetu također su antagonizirale mnoge njegove susjede u regionu. Kina je izgradila i militarizovala ostrva u Južnom kineskom moru, podigla vojne tenzije zbog spornog lanca ostrva sa Japanom i upustila se u krvave pogranične sukobe sa Indijom. Također je pojačalo vojno zastrašivanje Tajvana, samoupravne demokratije za koju je Si obećao da će se “ponovno ujediniti” sa kopnom.

Sa svoje strane, SAD su se probudile u konkurenciji sa Kinom i rade sa saveznicima i istomišljenicima na preduzimanju niza mjera protiv Pekinga u vezi sa geopolitikom, trgovinom i tehnologijom.

To teško međunarodno okruženje, zajedno sa strategijom nultog kovida i ekonomskim preprekama, predstavlja veliki izazov za Sija u godinama koje dolaze.

Ali sljedeće sedmice, partijski kongres će se baviti proslavljanjem Sijeve pobjede. Prema najnovijoj zvaničnoj historiji stranke, Si je “doveo Kinu bliže centru svhetske scene nego što je ikada bila”.

Mao je možda osnovao komunističku Kinu. Ali, prema narativu stranke, Si Đinping je taj koji će dovesti zemlju do njenog ponovnog rođenja kao nove globalne supersile. Ukoliko u tome uspije, imat će ogroman uticaj na svijet.