Video priča o herojima poplava u BiH, o dvije Lejle, sa sličnom sudbinom i nadljudskom snagom

Zašto sve ovo pišem? Jer sam, sa svojim narodom u BiH i kolegama iz RTV Novi Pazar, vidio prizor koji je dotad bio moja vizija Sudnjeg dana.

Video priča o herojima poplava u BiH, o dvije Lejle, žene iz različitih mjesta sa sličnom sudbinom i nadljudskom snagom i strpljenjem.

Osim imena, modrica i posjekotina, dijele i bolničku sobu, dokaz su da je od podivljale prirode, poplava i zemljotresa jači samo roditeljski instinkt. Ovaj tekst neće biti novinska vijest ili reportaža jer ne postoji način da lišim slova emocije i ličnog stava. Zapravo, način postoji, ali ne i želja.

Piše: Galib Gicić

Ja sam Galib, novinar RTV Novi Pazar i Turske nacionalne televizije. Imam 40 godina života i skoro 25 godina staža. Izvještavao sam iz skoro svake tačke svijeta o lijepim i strašnim događajima. Sa kolegama na terenu, gasio sam požare, pomagao u spašavanju ljudi iz bujičnih voda, obilazio terene nakon razornih zemljotresa, vodio razgovore sa važnim političarima od Ankare do Brisela. Za dobru priču prelazio sam sirijsku granicu na početku tamošnjeg rata.

Zašto sve ovo pišem? Jer sam, sa svojim narodom u BiH i kolegama iz RTV Novi Pazar, vidio prizor koji je dotad bio moja vizija Sudnjeg dana. Mjesto je u trenutku zdrobio kamen i potopila voda. Na takvom zadatku, smatram da novinar, koliko god iskusan bio, nije dorastao. Omanji kamen veličine autobusa, pored kojeg stojim na fotografiji iz Jablanice, predstavlja težinu ove priče, a ja sam samo jedan zarez u tekstu. Da mi nije radna obaveza, ne bih ni pisao ovaj tekst, jer će opet oživjeti bol koji sam osjećao tokom tri dana boravka na terenu. Heroji Bosne, mene su tješili, oni koji su izgubili sve osim vjere u Boga.

DAN PRVI

Samo što nije svanulo, telefon zvoni.

Javljam se, Denis Mavrić, direktor.

“Halo, jesi li u Pazaru?”

“Jesam,” rekoh.

“Lična karta, je li kod tebe?”

“Jeste, što?” odgovorih.

“Budi ispred kuće, krećemo za Bosnu, kijamet je tamo.”

“Kakav kijamet?” pitam.

“Ponesi čizme i rukavice, nosimo pomoć, a i da pomognemo snagom,” reče.

“O čemu se radi?” pitam.

“Šaljem ti link,” odgovara.

Krenuli smo odmah. Direktor bez čizama i rukavica, samo auto. Snimatelj Hajrudin Ličina – kamera, rasvjeta, heli-video – zaboravio i rukavice i čizme. Ja? Samo čizme i mikrofon. Jaknu zaboravio.

Na putu se dogovaramo da se sretnemo s flotom od 30 kamiona, vučnih vozova i bagera, koje novopazarska firma Ukras šalje kao pomoć Bosni iz Slovenije. Znam da je situacija ozbiljna, ali nisam ni slutio šta nas čeka. Tokom puta već stižu prve informacije – 13 mrtvih. I dalje mislim da je voda odnijela ljude, spominje se i kamenolom, ali ono što sam zatekao kad smo stigli bilo je gore od svega što sam mogao da zamislim.

Putevi i pruge bili su uništeni, jedva smo se probili do grada. Ali sve to je ništa naspram onog što nas je dočekalo.

Mrkli mrak, glasna tišina, slaba kiša

Larisa Baltić, naš domaćin. Nekada novinarka, danas PR Ukras-a, lice za kontakt i iskusni koordinator za krizne situacije.

“Ovo je Osman Ćatić, gradonačelnik. Hoće da vas upozna,” kaže.

Gradonačelnik Ćatić izlazi iz gužve, ostavlja posao i prilazi. Zahvaljuje se Novom Pazaru na brizi i novcu koji su opredijelili za pomoć.

“Teške su okolnosti, ali Pazar ima velike ljude,” zaključuje dok se sprema za intervju.

“Sudbina je nepredvidiva. Skoro smo bili u Pazaru, potpisivali ugovore o razmjeni studenata i školovanju mladih, ali niko nije mogao predvidjeti da ćemo se sada ovdje sresti zbog ovakvih razloga. Ljudi planiraju, Bog odlučuje,” reče.

“Vidimo se sutra u Jablanici,” pozdravi nas načelnik.

Situacija je ozbiljna, vidim, ali najgori scenario koji sam imao u glavi bio je blag u odnosu na ono što nas je dočekalo sutradan.

“RAT JE BIO MALA MACA ZA OVO”

Izrovan put, spasioci iz Srbije i Bosne haotično trče, saobraćaj stoji, bageri čiste put. Most na Neretvi, koji smo gledali na filmovima, a pored kojeg trenutno prolazimo, kratka ke najava za sve ono što ćemo vidjeti narednih dana.

Nekoliko kilometara od mosta, u Donjoj Jablanici, džamija u centru potopljena je skoro do kupole, automobili plove, kamionima se tek nazire kabina iz mulja, autobusi puni pijeska ocrtavaju se iznad površine vode. Tu ne možemo prići, kamere su zabranjene, ostavljamo ih u automobilu. Policija nas sprovodi do mjesta gdje ekipe čiste put. Helikameru smo ranije pustili u vazduh, tako da je prošla neopaženo.

Niz padinu, primijetio sam uzan prolaz sa lijeve strane puta, gdje smo se neprimjetno provukli i našli u sred živog blata, ispred jedine kuće koja nije srušena do obale džamije. Dok ovo pišem, podilazi me jeza – ispred džamije, koja se nalazi u centru mjesta, umjesto ulice proteže obala, ispod koje leže tijela mještana. Ovo je prizor iz najstrašnijeg sna, pomislih.

Dio džamije koji se vidi iznad kupole ima narandžasti kompresor sa bocom, koji privlači pažnju, isto kao i dukserica koja se vijori s alema. Vrata kuće se otvaraju, izlazi čovjek i kaže: “Ode mi sve, za malo izgubih i dijete. Kamen je odnio Jablanicu, samo moja kuća ostade ovdje, ali nije za život. Strašno je bilo, sine. Ako gledaš tu duksericu i majicu na vrhu džamije, to je od Ernadovog sina.

Popeli su se na vrh džamije da pobjegnu od vode, doplivali su s tim kompresorom i on je ostao. Ernad, koji ih je spasavao, i još deset ljudi, držao se za taj agregat, ali ga je talas pogodio i nestao je. Ostali su mu majka, otac, žena i djeca. Na njihove oči poginuo je.”

“Cijelo selo je spasio, a talas ga je progutao. Poslije mu se majka davila, a snaha plivala i spasila nju i svoju kćerku. To nije žena, nego čelik. Jedva je preživjela, izlomljena, isječena, eno je u bolnici, jedva živa”, ispriča nam čovjek po imenu Mumin, koji živi do džamijske obale. Pozdravi nas riječima da je rat bio ,,mala maca,, za ovaj kijamet.

PAS NAS PROBUDIO, TO NAS JE SPASILO

Nestali, poginuli, mladi, stari, žene, muškarci. Okolina izgleda kao pustoš. Osvrćem se, gledam, pitam djevojku gdje je naselje.

-“Ovo je naselje Donja Jablanica. Ako se pitaš gdje su kuće, tu gdje stojiš. E, baš tu. Bilo ih je pet. Ovo je moja avlija. Naša. Bilo je pet kuća, ostala je samo ova lijevo, naša. Drveće je zadržalo kamenje pa nas Allah spasao.”

Pokazuje prema dolje: “Evo su babo i majka, tražili su braću i sestre, dole kopaju. Kamenje je zbrisalo sve, a tijela su otišla kilometrima dalje. Iskušenje,” reče djevojka smireno, ali s bolom u glasu. Takav tihi bol do tada nikada nisam vidio. Prezivaju se Imamović. Imaju sandžačke krvi. Njena majka je porijeklom iz Šahovića, prognani su davno, reče majka prilikom upoznavanja. “Prezivala sam se nekad Kalić od Memovića smo. . . Eno, dolazi moj muž. Sve će vam ispričati. Njegovi su svi poginuli. Devetoro njih.”

“Ja mu vičem da nešto puče: ‘Vidi, Dženane, nema ti bratske kuće u dvorištu!’ On gleda kroz prozor, misli da je šala. Kad tamo, priča nam, nema ni jedne kuće. Nestali pet kuća i devet duša. Da ti duša zaboli – devet šehida Imamovića. Kako ćemo sad sami?”

“Ja sam Dženan,” reče čovjek.

“Galib,” rekoh i pognuh glavu. Kako da razgovaram s čovjekom koji je prije par sati izgubio devetoro braće i bratića? Šta da mu kažem, šta da ga pitam…? Razmišljam dok me bol odvaja od duše.

-Mogu li kako pomoći, brate moj? upitah ga.

“Pomoći nema. Da je Bogdo ovo bio Sudnji dan, kao što sam pomislio kad je počeo kijamet, lakše bi mi bilo. Da ne gledam ovaj strah. Bol nema izlaza. Devetoro mojih ode, ali suzu neću pustiti i nisam. Od Allaha je, Allah ima svoj plan. Tražim sa spasiocima od brata djecu, sigurno su dole skroz kod potoka. Ova djevojka je moja kćerka. Ona je razlog što smo živi. Probudio nas je pas, upao u kuću, lajao i bježao. Ja joj kažem: ‘Šta je cuki? Što ga, blatnjavog, puštaš u kuću?’ A ona kaže: ‘Sam je ušao, ne mogu ga izbaciti, bježi.’ Kako to reče, tako se zemlja zaljulja. Pobjegli smo kroz ovaj prozor,” dodade njegova supruga. “Držimo se, hvala Allahu. Čim nas je ostavio, znači da treba da živimo.”

Žena se okreće, pred muža spušta sat i džemper, i kaže: “Tražila sam je. Nema joj tijela, ali pronađoh ovo, njeno. Pomiriši, još miriše na nju.”

Ja upitah i nju kako možemo da vam pomognemo.

“Samo ako može zagrljaj. Ništa nam drugo ne treba. A i da treba, šta će nam…?”

SUSRET SA DOKTORKOM URGENTNOG CENTRA ZEHROM HALILOVIĆ BEGIĆ IZ SJENICE

Dani prolaze, jedan dio dana provodimo sa spasiocima i putarima, drugi sa kamerom i mikrofonom. Ima ih dosta iz Srbije – profesionalni, srčani, radni ljudi. Srdačno su nam pomagali, davali savjete, pružali informacije. Mnogo je ljudi povrijeđeno, bolnica je puna, kažu.

“Ako ste čuli za priču o Lejli koja je kilometrima plivala da spasi dijete koje je čula da plače, a nije ni slutila da je to njena kćerka… Ona je hospitalizovana. Tamo je, još jedna Lejla, žena od Ernada, heroja sela, koji je spasio desetoro ljudi. Onaj što je s hodžom plivao do krova džamije s agregatom, a kad ih je sve spasio, utopio se. Taj kompresor, kažu, zauvijek će ostati na džamiji kao spomen na njega.”

Telefon zvoni, direktor razgovara sa kolegom Mesudom Hamidovićem, šefom marketinga televizije. Prepričava mu priču spasioca, a Hamidović kaže: “U urgentnom centru ljekar je naša Sjeničanka, Zehra Halilović, sestra dr. Anele Halilović, bivše predsjednice skupštine grada Novog Pazara. Otiđite do nje.”

Tako smo i uradili. Ispred urgentnog centra dočekala nas je doktorka Zehra Halilović Begić. Srdačna, otmena, pametna. Znate onaj osjećaj kada prvi put sretnete osobu, a mislite kao da je poznajete cijeli život? Tako je izgledao naš susret. Počela je da nam priča o povrijeđenima, o bujici koja je nosila sve pred sobom, o kamenu i vodi koji su uništili živote.

Govorila je o svojoj porodici, djeci, sestri i suprugu. O mužu s ljubavlju, i nakon svih ovih godina braka. O djeci brižno, o sestri i Sandžaku s ponosom.

“Tu je Lejla”, kaže dr Zehra, “skočila je sa trećeg sprata, noću, u vodu, blato i mulj, da spasi djevojčicu, ni sluteći da je to njena kćerka. Sa njom u sobi je i žena čiji se suprug, nakon što je spasio porodicu, hodžu i komšije, utopio.”

Kakva je naša doktorka iz Sjenice, takvi su i njene kolege – brzi, stručni i profesionalni. Tokom snimanja bolnice, osjećao sam nesnosne bolove u vratu i kičmi, posljedica stresa i silnog posla. Iako sam bio tu kao novinar, ubrzo su me tretirali kao pacijenta. Bez puno priče, vrijedni ljekari su mi dali injekciju koja je odmah smirila bolove.

“Sve će biti u redu,” reče Zehra, dok su mi pomno objašnjavali šta dalje da radim. Shvatih koliko je važno imati ovakve ljude na prvoj liniji. Oni ne samo da liječe tijelo, nego i vraćaju vjeru u život.

Teških situacija i tužnih priča je na stotine. O njima ću drugom prilikom. Razmišljam kako da završim ovu priču, pa sam odlučio da pomenem ljude, mještane. Mentalitet im je poput pazarskog, a to je kompliment. Srdačni, jaki, ponosni. Ostali su bez svega, a ne žele ništa, posebno ne pomoć u vidu novca. Sve što žele je samo lijepa riječ. Otmen i lijep narod, jaki u vjeri i čvrsti u obećanju. Neka im se ovo nikada ne ponovi.

Zahvalan na svemu, posebno na onome što sam naučio,

Galib Gicić