Uvode li Kina i SAD svijet u novi Hladni rat?

Takmičenje između dvije sile, Kine i Sjedinjenih Američkih Država od kojih svaka teži globalnoj hegemoniji povećava pritiske, rizike i prilike za druge zemlje

Globalna kriza

– Rusija je oluja, Kina je klimatska promjena,” ova metafora koju je u oktobru 2022. evocirao šef njemačke domaće obavještajne službe, neosporno je tačan portret stvarnosti s kojom se svijet suočava u turbulentnoj geopolitičkoj atmosferi.

Trenutnu globalnu krizu možda je uzrokovala ruska invazija na Ukrajinu, koja je privlačila međunarodnu pozornost gotovo godinu dana, ali glavna pokretačka snaga 21. stoljeća je tekuće takmičenje između SAD i Kine.

Upad kineskog balona u američki zračni prostor za koji Washington tvrdi da je dio šireg programa špijuniranja vojnih postrojenja širom svijeta, predstavlja upečatljiv podsjetnik da, uprkos signalima detanta objavljenim na samitu G-20 na Baliju prošlog novembra, dvije su sile očito uključene u bitku za globalnu prevlast.

Nekoliko nedavnih događaja pokazuje kako, bez obzira na to što dvije supersile rade interno poput nastojanja da ojačaju svoju vojnu, tehnološku ili ekonomsku snagu ili u svojim bilateralnim odnosima, obje rade na unapređenju svoje međunarodne pozicije na mnoštvo načina.

Tenzije rastu već neko vrijeme. Prema ekskluzivnom pisanju Financial Timesa, prošle su se godine China Mobile i China Telecom povukli iz projekta podmorskog kabla Jugoistočna Azija-Bliski Istok-Zapadna Evropa 6 (Sea-Me-We 6), nakon što je američka kompanija SubCom odabrana za izgradnju kabla umjesto Hengtong Marine glavnog proizvođača optičkih kablova u Kini. Ranije ove godine, Filipini su Pentagonu odobrili pristup još četiri svoje vojne baze. U međuvremenu, Japan i Nizozemska su se složili s američkim ograničenjima izvoza mikročipova u Kinu, dok su Tokio i Washington proširili svoj odbrambeni savez na svemir.

Strateška izjava

U ljeto 2022. godine na samitu G-20 na kojem su sudjelovale četiri azijsko-pacifičke zemlje SAD je uspio pridobiti NATO da uključi Kinu u svoj strateški koncept, posebno u svrhu zaustavljanja kineskih aktivnosti. Odlučeno je da će Tajvan dobiti nova vojna sredstva od američke vlade, dok su se Australija i Velika Britanija obvezale proširiti svoju suradnju na podmornicama na nuklearni pogon kako bi uključile hipersonično oružje.

Kina je u međuvremenu potpisala stratešku izjavu kojom potvrđuje “bezuvjetni” odnos s Rusijom neposredno prije invazije na Ukrajinu. A onda, u decembru 2022., predsjednik Xi Jinping obavio je značajnu posjetu Rijadu, Saudijskoj Arabiji, s namjerom da ojača veze s kraljevinom bogatom naftom, čiji se odnos s Washingtonom pogoršava. Mjesec dana prije puta na susret s Mohammadom Bin Salmanom, kineski predsjednik primio je njemačkog kancelara Olafa Scholza u Pekingu. Ovaj sastanak je simbolizirao napore Kine da spriječi Evropu da se potpuno uskladi sa SAD-om.

Kineska vlada također pokušava preformulirati svoju inicijativu Pojas i put, koja se ponekad naziva i Novi put svile, ambiciozni infrastrukturni projekt koji se proteže od zapadne Kine do zapadne Rusije, a koji je posljednjih godina izgubio na snazi.

– Mi smo u nekoj vrsti hladnog rata. Svjedoci smo velikog strateškog natjecanja između SAD-a i Kine, koje ne igraju samo na vlastitoj ploči, već i na globalnoj,” napominje Alicia García Herrero, glavna ekonomistica za Aziju u francuskoj investicijskoj banci Natixis i viši direktor istraživač u Bruegelu, ekonomskom think tanku sa sjedištem u Briselu.

– Misliti da će se voda smiriti samo zato što su se oni [predsjednici Biden i Xi] sastali na Baliju i signalizirali da žele sniziti temperaturu bilo je vrlo naivno. Mislim da smo ušli u novu stvarnost i ona se neće promijeniti. Ovdje smo ne samo zato što SAD pooštrava svoje carine ili ograničenja na izvoz u Kinu, već zato što [obje zemlje] imaju plan koji upućuje na oštru konkurenciju.

Drugi hladni rat

– Postoji sve veći konsenzus da se suočavamo s Drugim hladnim ratom – kaže Jorge Heine, profesor međunarodnih odnosa na Pardee School of Global Studies pri Univerzitetu Boston. 

“To je mišljenje kojega se držim barem od 2020. U to vrijeme je [ovo stajalište] kritiziralo nekoliko kolega, smatrajući ga preuranjenim, smatrajući da postoji samo komercijalno-tehnološki sukob, ali bez ideološko-vojnog prizvuci. Sada postaje sve očiglednije da sukob ima potonje elemente, ta je ideja sada široko prihvaćena.

“Naravno, postoje razlike između ovog Drugog hladnog rata i prvog, prije svega zbog veličine kineskog ekonomije i međuovisnosti dviju zemalja. Postoje važne razlike, ali, na mnogo više načina, [hladni ratovi] su slični. I nema znakova da će se to promijeniti u bliskoj budućnosti”, kaže Heine, koji je nekoć bio čileanski ambasador u Kini.

Mikko Huotari, izvršni direktor Mercator instituta za kineske studije sa sjedištem u Berlinu, slaže se da su, iako postoje razlike, očite velike sličnosti s Prvim hladnim ratom, “od elemenata utrke u nuklearnom naoružanju do aspekata ideološkog natjecanja. Ušli smo u područje sukoba niskog intenziteta.”

Indo-Pacifička regija

Ovo područje je predmet intenzivne aktivnosti obje zemlje. SAD je jačao veze sa svojim saveznicima kao što je pokazao uspostavljanje saveza Aukus, koji će Australiji omogućiti da ima flotu podmornica na nuklearni pogon. Također postoji sve veća podrška Tajvanu, širenje američko-japanskog saveza i na svemir, kao i povećani američki pristup vojnim bazama na Filipinima.

“Vrhovno zapovjedništvo SAD-a signalizira da će se u sljedećih nekoliko godina dogoditi najveće vojne promjene u desetljećima”, kaže Huotari. Ali Washington djeluje na različitim razinama. Heine ističe pokušaj približavanja strateških pozicija Indiji još jednom divu sa sposobnošću definiranja odnosa snaga.

“U prvom desetljeću ovog stoljeća Sjedinjene Države bile su usredotočene na rat protiv terorizma. Obama je to već pokušao promijeniti, s onim što je nazvao zaokretom prema Aziji”, primjećuje Heine. “Ova promjena se borila da se učvrsti – Bliski istok nastavio je zahtijevati pozornost Washingtona. No, malo po malo, [situacija] je evoluirala. U ovoj viziji Indija ima važnu ulogu.”

Logika je očita, s obzirom na veličinu Indije i njezine probleme s Kinom. Washington već godinama pokušava njegovati taj odnos, s jasnim približavanjem bivšeg predsjednika Donalda Trumpa i indijskog premijera Narendre Modija. Bilo je i drugih pokušaja, od foruma Quadrilateral Security Dialogue (QUAD, zajedno s Japanom i Australijom) i, nedavno, od strane Bidenove administracije, označavajući Indiju kao prijateljsku zemlju i pozivajući američke kompanije da preusmjere svoju proizvodnju prema njoj i smanje oslanjanje o kineskoj proizvodnji. Apple, primjerice, radi na tome: proizvodnja u Indiji i Vijetnamu je porasla.

Pomak ima ograničenja

Međutim, prema Heineu, ovaj pomak ima svoja ograničenja. 

– Prvo, zato što je indijska ekonomija puno manja od kineske; drugo, jer New Delhi nije integriran u mehanizme regionalne suradnje. Također, sumnjam da je privlačnost [Indije] kao potencijalne destinacije za preseljenje proizvodnje superiornija od onoga što Kina nudi u smislu ulaganja u infrastrukturu i trgovine. Američko tržište je zatvoreno. Odvajanje od Kine moglo bi dobiti zamah dugoročno, ali ne i kratkoročno. Jako je teško pripremiti radnu snagu, logistiku…

Kina, sa svoje strane, njeguje odnose koje ima sa svojim partnerskim zemljama, poput Pakistana. Peking pokušava zacementirati odnose kroz ulaganja u sklopu Novog puta svile. Jedan takav projekt je važna željeznička pruga koja je izgrađena u Laosu.

Borba za približavanje zemljama koje nisu jasno se odredile, poput Indonezije je intenzivna. Visoki dužnosnici iz SAD-a i Kine često posjećuju Jakartu. U nekim zemljama postoji znatna fluktacija javnog mišljenja.

Istraživanje koje je proveo Institut Yusof Ishak iz Singapura u okviru ASEAN-a, organizacije koja okuplja desetak država jugoistočne Azije otkrilo je porast povjerenja prema SAD-u i veću sumnjičavost prema Kini: 61 posto građana odlučilo bi se za Washington i 39 posto za Peking “ako bi ASEAN bio prisiljen birati”. U 2022. taj je omjer bio 57 posto prema 43 posto. Kambodža i Laos također su zabilježili snažan odmak od Pekinga.

Evropska unija/NATO

Evropska unija (EU) treći najveći globalni ekonomski igrač nakon Sjedinjenih Država i Kine ključna je u ovom sukobu titana.

Washington uvjerava za svoje evropske partnere da podrže njegovu politiku prema Pekingu, kako u dimenziji EU tako iu dimenziji NATO-a. No, u Evropi ima mnogo glasova koji zagovaraju dobre odnose s Kinom. Razlike između partnerskih zemalja mogu otežati upravljanje.

Neki poput onih na istočnom krilu EU-a i NATO-a smatraju blizak odnos sa SAD-om jedinom garancijom protiv ruske prijetnje. Iz tog razloga, spremni su slijediti oštru politiku koju Washington predlaže prema Pekingu. Ali drugi, posebno Njemačka, oprezni su s pomakom koji bi mogao imati vrlo ozbiljan utjecaj na njihove komercijalne interese.

“Njemačka vlada očito smatra oportunim pokušati izbjeći svijet blokova, s G-7 s jedne strane i Kinom i Rusijom s druge strane. U tom smislu, mislim da postoji određena harmonija s Parizom, a također i s Rimom i Madridom”, kaže Huotari.

Peking pokušava iskoristiti ovaj adut. EU snažno ovisi o Kini u opskrbi strateškim sirovinama, kao i bitnim proizvodima u zelenoj tranziciji, kao što su solarni paneli.

Suočena s ovom situacijom, Evropska komisija nastoji zacrtati vlastiti put. Radi na planu jamčenja veće autonomije u pogledu strateških sirovina. Osim toga, vodstvo EU-a izbjegava američki jezik razdvajanja od Kine i predlaže uravnoteženiji pristup, koji se temelji na smanjenju rizika.

Prošlog ljeta SAD su uspjele natjerati NATO da Kinu prvi put uključi u svoj strateški koncept. Međutim, zbog otpora evropskih saveznika, referenca je bila manje snažna nego što se Washington nadao.

– U atlantskoj zajednici postoji pokušaj da se postigne određeni stupanj kohezije ne samo u retorici, već i u institucionalnom djelovanju. Koraci su poduzeti u tom smjeru, ali to neće biti dovoljno. Pritisak Sjedinjenih Država, na primjer, [po pitanju] kontrole izvoza, stvorit će okruženje trvenja u kojem neće biti lako upravljati”, primjećuje Huotari.

“Nažalost, bojim se da smo mi u Evropi marionete ovog strateškog takmičenja. Puno smo ranjiviji i, stoga, nemamo stvarnu mogućnost da u potpunosti odlučimo gdje smo između dva [giganta],” smatra García Herrero.

– Bili smo toliko zabrinuti za vlastitu odbranu – to jest, za zaštitu ravnoteže jedinstvenog tržišta, konkurencije, ravnoteže između zemalja članica itd. – da smo zaboravili na konkurenciju izvan Evrope. Gotovo da zaboravljamo da smo dio svijeta – ističe ona.

Ostatak svijeta

SAD ima jasnu prednost u odnosu na Kinu, zahvaljujući gustoj mreži savezništva koja se desetljećima plete s desecima zemalja koje su danas među najrazvijenijima na svijetu. To uključuje neke od trideset zemalja koje čine NATO i azijsko-pacifičke partnere poput Japana, Južne Koreje i Australije.

Peking odgovara dvama glavnim pravcima djelovanja: prvo, izgradnjom bliskih odnosa s Rusijom zemljom s kojom dijeli želju za preformulisanjem svjetskog poretka kojim oboje smatraju da dominiraju Sjedinjene Države i njihovi partneri. Međutim, brutalni rat pokrenut protiv Ukrajine i ruske slabosti koje je razotkrio dovode u pitanje buduću vrijednost odnosa, iako Peking usput ubire korist od jeftine energije, dok kupuje goleme ruske zalihe nafte i plina .

Drugo, Peking bi mogao imati određene prednosti u odnosu na Washington u golemim područjima svijeta, uključujući desetke zemalja Afrike, Latinske Amerike i Bliskog istoka. To su područja koja SAD zanemaruje, mnogi su sumnjičavi prema vodećoj svjetskoj sili, zbog sumnjivih postupaka Washingtona u prošlosti. Mnoge od tih zemalja nisu zainteresirane za lekcije o demokratiji, vladavini prava ili ravnopravnosti spolova. Umjesto toga, te vlade preferiraju finansiranje za poticanje infrastrukture i ekonomskog razvoja.

– Kina je odavno shvatila da postoje velika područja svijeta s ogromnom potrebom za finansiranjem razvoja. Međunarodne institucije tu potrebu nisu adekvatno pokrivale te su diskursi demokratije bili puno manje zanimljivi od novca za izgradnju cesta, luka i željeznica. Kroz ovaj ekonomski put [Kina] je gradila političke odnose – objašnjava Heine.

Međutim, to nije glatka cesta. “Mislim da je Kina imala jasnu prednost na ovom području u proteklom desetljeću, ali scenarij se malo promijenio. Prije svega zato što su se velike investicije smanjile”, napominje Huotari. Finansiranje projekata u okviru Inicijative Pojas i put znatno je usporeno zbog mješavine problema povezanih s pandemijom, ekonomskim poteškoćama Kine i neuspjehom nekih projekata programa. Peking trenutno pokušava učiti iz onoga što nije uspjelo.

– Osim toga – nastavlja Huotari

– SAD i EU pokrenuli su projekte za natjecanje. Kreću se sporo, ali postoji određena koordinacija. Može se reći da se distanca smanjuje bit će konstantna konkurencija.”

Kina se okrenula klasičnijim diplomatskim strategijama kako bi ponovno zauzela tlo. Posjet Xi Jinpinga Rijadu u decembru bio je snažan simbol želje da se probije na slabim bokovima Washingtona, čiji odnos sa svojim starim arapskim saveznikom prolazi kroz vrlo teška vremena.

Teško je pronaći uglove na zemaljskoj kugli gdje sukob titana ostaje neotkriven. Postoji, međutim, jedno posebno mjesto koje ima potencijal pretvoriti ovaj novi Hladni rat u vrući: Tajvan. Samo će vrijeme pokazati šta se tamo događa, piše španski El Pais.