Uspješna Bosanka: Kako je Minela Tatar razvila biznis u dalekoj Africi

Minela Tatar, profesorica engleskog jezika i književnosti iz Jablanice, je avanturista, strastveni putnik i hedonist, koja je pored posla u struci radila i dodatne poslove kako bi upoznala svijet, druge kulture i širila svoje vidike, kako joj svijet ne bi ostao “sužen između trepavica”.

U razgovoru za jablanica.live podijelila je svoju priču o razlozima odlaska na kruzer, te otkrila kakav je život u Južnoafričkoj Republici i planira li se vraćati u Bosnu i Hercegovinu.

Po zanimanju ste profesorica engleskog jezika i književnosti. S obzirom na to da se trenutno bavite fotografijom, koliko ste zapravo pronašli u profesorskom poslu? Zašto upisujete baš engleski jezik?

“Uvijek sam imala želju ovladati engleskim jezikom, još kao dijete sam na papir bilježila sve filmove na engleskom jeziku. To je moj prvi susret sa engleskim jezikom i imala sam jako dobar sluh za jezik. Uvijek sam imala želju da idem u inostranstvo da studiram i to sam i pokušala sa 18 godina. U to vrijeme su mnogi Jablaničani napustili Bosnu i Hercegovinu, te 2000. godine.

Imala sam u Americi nekih kontakata, ali nisam uspjela otići i bila sam jako razočarana. Upisala sam vanredno engleski jezik. Prije završetka fakulteta počela sam raditi u Osnovnoj školi u Jablanici. Tu sam ostala jednu godinu i završila sam svoje studije. Zatim sam dobila posao u Srednjoj školi Konjic i tu sam ostala 7 godina. Imala sam velik strah od predavanja. Jako teško sam se s tim nosila dok nisam stekla vještine komuniciranja sa učenicima i kolegama. Bilo je jako izazovno i teško kada se sad vratim u taj period. Nova sredina, novi grad, nije bilo lagano.

Kasnije sam počela uživati u podučavanju djece. Imala sam jako lijep kolektiv, podršku, lijepu komunikaciju sa učenicima i njihovim roditeljima. Ne mogu reći da se u tom poslu nisam pronašla. Jedini problem bio je ostati raditi. Iskrena da budem bilo je raznih spletkarenja jer sam ja bila iz Jablanice. Konjičani preferiraju svoje sugrađane, dok smo mi iz Jablanice otvoreni prema svima. Jedne godine sam počela razmišljati o broju djece u školi.

Uzela sam broj djece u osnovnim školama koja će u budućnosti upisati srednju školu. Uvijdela sam da za nekoliko godina ovo mjesto gdje ja radim neće postojati. Morala sam svake godine unaprijed razmišljati šta će mi se desiti. I to mjesto gdje sam ja radila zaista više ne postoji, niko sada tu ne radi. Sjela sam sa direktorom škole, od kojeg sam tražila potvrdu svojih razmišljanja i dobila sam je. Direktor mi je potvrdio da tu za mene u budućnosti nema mjesta. Pamtit ću njegovu rečenicu upućenu meni: “Idi leti ptico slobodno, nikada nećeš biti slobodnija riješiš li se svega ovoga'”, rekla je.

Kako je izgledala sama procedura odlaska na brod? Koliko teško Vam je pala odluka odlaska iz BiH?

To je bila prekretnica za mene, ta 2014. godina. Ujedno je to i moja najteža životna odluka. Lakše je otići sa 18 godina nego sa 32, koliko sam ja u to vrijeme imala. Izgradila sam svoj život u Jablanici i odlazak mi je emotivno jako teško pao.

Kasnije se ispostavlja da je to najbolja odluka koju sam mogla donijeti. Sama procedura apliciranja za posao na kruzeru nije bila toliko komplikovana. Intervju sam prošla lagano, moj engleski je bio dobar i bili su zadovoljni mojim iskustvom. Aplicirala sam za posao rada sa djecom. Drugi, preliminarni intervju koji se održao u Zagrebu bio je dosta izazovniji. Međutim, odmah su me obavijestili da su zadovoljni sa mnom. Nakon dva mjeseca odlazim na kruzer. Dobila sam vizu i sve potrebne dokumente.

Šta ste radili na kruzeru?

Radila sam kao zabavljač djece na brodu, organizirala brojne zabavne aktivnosti tokom njihovog boravka na brodu. Mi ne odgajamo djecu i ne usmjeravamo ih. Ljudi koji rade na poziciji koju sam ja radila, zaduženi su isključivo za zabavu djece. Roditelji tokom jednog dana ostave dječicu u centar tokom nekoliko sati u nadi da će kroz razne aktivnosti tu doživjeti neko novo iskustvo. Razni su vidovi zabave tu, od bojenja, plesanja, pjesmica, igara -ovisno od uzrasta djece.

Srela sam divnih roditelja, koji su željeli da napravimo duguročno prijateljstvo i još uvijek ih imam među mojih Facebook prijateljima. Nisam radila puno sati, oko 6 sati dnevno kada smo u lukama i 8 sati kada smo na moru. Za mene taj posao nije bio težak niti problematičan, pronašla sam se u tom poslu. Bez obzira koju poziciju obavljate, kada tek dođete na brod učite dosta toga o samom životu na brodu. Puno je noviih informacija koje će kasnije postati dio vašeg života i vaše svakodnevnice.

Zahvaljujući poslu na kruzeru proputovali ste cijeli svijet. Koje lokacije su na Vas ostavile poseban utisak?

Zahvaljujući poslu koji sam radila posjetila sam 43 zemlje. Prelazila sam okeane, upoznavala nove zemlje, kulture…Aljaska je mjesto koje me se najviše dojmilo. To je nešto tako dragocjeno, od neprocjenjive vrijednosti. Putovanja tamo su jako skupa i općenito je sve na Aljasci skupo. Kažu da je to najskuplji dio planete, zajedno sa posjetom Antarktike.

Tu sam provela 3 mjeseca i rekla bih da su to najljepša tri mjeseca kada su u pitanju moja putovanja. To je jedan hladni raj i za mene je bilo uživanje gledati glečere i hodati po glečerima. Počastila sam se specijalnom turom sat vremena letenja helikopterom, zatim spuštanje na vrh planine i sa haski psima smo išli kroz šumu. U sklopu te iste ture spuštali smo se i na najveći glečer Aljaske, Beringov glečer. Posjetili smo i najviši vrh Aljaske, Denali.

Kada je Aljaska u pitanju fasciniralo me je uzvodno plivanje lososa. Kako se te životinje muče i bore, sve to me podsjetilo na borbu za život i opstanak. Havaji su me također oduševili. Oduvijek sam mislila da je to samo još jedna holivudska priča i prodaja Havaja, ali to nije tako. Havaji su uistinu čarobni. Otok Maui je jedan od najpoznatijih otoka, gdje i mnoge svjetske zvijezde odmaraju. Maui ima poznatu cestu, najkrivudaviju i najizazovniju cestu na svijetu. Iznajmila sam auto i željela sam sama da vozim tom cestom. Bukvalno ima predjela gdje samo jedno auto može proći. Sami rub te ceste prati jedan od najvećih i najaktivnijih vulkana.

Da li biste mladima poručili da se otisnu u avanturu zvanu “rad na kruzeru”?

S obzirom da živimo u COVID eri, trenuntno ne bih nikome preporučila odlazak na kruzer. Standardi i pravila su se drastično promijenili. Sada su procedure jako zahtjevne, testirate se na svakih nekoliko dana. Nas koji radimo s djecom testiraju svaki drugi dan. Recimo da se korona nije desila i da stvari nisu zakomplikovane, iskustvo rada na kruzeru bih toplo preporučila svima.

Prva stvar je što ćete naučiti ili usavršiti engleski jezik, također naučiti ćete i mnogo španskog jezika. Na brodu u isto vrijeme živi bar 60 različitih nacionalnosti i naučit ćete se suživotu i komunikaciji. Iz prve ruke učite o drugim kulturama, posjetite mnogo gradića u različitim zemljamam. Za mene je to jedno fantastično iskustvo.

Šta se dešava nakon povratka u Vaš rodni grad? Kako se odlučujete ponovno spakovati kofere i život nastaviti u Južnoj Afirici

Nakon što sam dva mjeseca sa još nekoliko hiljada ljudi provela “zatočena” na kruzeru, zbog pojave koronavirusa, dolazim kući na 8 mjeseci. U toku ta dva mjeseca karantina apelirali smo na naše vlade da urade nešto i da nas dovedu kući. To je bilo na svim televizijama i eto što se kruzera tiče to je jedino ružno iskustvo koje sam doživjela. Zadnjih 10 dana nestalo nam je i kafe na brodu.

Još na brodu krenula sam da se zanimam za fotografiju i da pravim svoje prve profesionalne fotografije. Već tada sam imala nekoliko klijenata, slikala sam te ljude na brodu. Ta strast prema fotografiji rodila se u mojim tinejdžerskim godinama. Kada sam diplomirala mama i tata su mi kupili malu digitalnu kameru. Tu strast sam odlučila pretvoriti u način življenja i moj mali biznis.

Kada sam se vratila u Bosnu, realizovati taj plan bilo je jako teško jer je naš mentalitet drugačiji od američkog i evropskog. Imala sam jako dobre kontakte u Južnoj Africi i prije sam boravila u Južnoj Africi. Klima je fantastična, zrak je totalno drugačiji nego naš. Morate doći i osjetiti Afriku generalno. Dakle, za Afriku sam se prije svega odlučila zbog klime i ljudi. Ljudi uživaju u malim trenucima, jako su porodično orijentirani kao i mi Balkanci. Imaju jako dobar kvalitet hrane, nema GMO hrane, organska hrana je dostupna. Kvalitet mesa je savršen.

Afrikanci žive od stočarstva i agrikulture i u svijetu su poznati kao farmeri. U Južnoj Africi sam imala neke kontakte i poznanstva koji su obećavali da ću lako napraviti moj biznis sa fotografijom. Također, radim i kao online učitelj engleskog jezika. Radim na dvije platforme, a vremenom želim smanjiti broj časova.

Kako je to baviti se fotografijom u Južnoafričkoj Republici? Približite nam to iskustvo.

Vikendom je moj raspored potpuno popunjen fotografijom. Subotom radimo vjenčanja. Inače, odradila sam puno veći broj vjenčanja nego što sam očekivala s obzirom da sam nova na njihovom tržištu. Tržište je i pomalo zasićeno fotografima i zaista moraš biti drugačiji da bi privukao kupce. S druge strane, iza sebe imam dosta zadovoljnih klijenata koji me preporučuju i koji su mi pomogli da steknem još više drugih klijenata. Rad na preporuci zaista vrlo dobre funkcioniše. Napravila sam lanac zadovoljnih klijenata i sa dosta njih sam stvorila i čvrste prijateljske veze.

Otkrijte nam Vaše planove za budućnost? Vidite li sebe i u budućnosti u Južnoj Africi?

Jako sam zadovoljna trenutnom lokacijom. Trenutno ne razmišljam o promjeni lokacije ili posla. Ovdje se vidim, jako mi je ugodno. Porodica i prijatelji mi fale, nostalgija je uvijek tu. Jedini način da se ta nostalgija kontroliše je ne razmišljati previše. Ne možemo živjeti od uspomena i emocija, to nas usporava. Ako želimo ići nekim putem jednostavno gledajmo dalje i naprijed. Tako da ovdje želim ostati i u budućnosti.