Učesnici Marša mira pod emocijama: Kakav je osjećaj proći stazom koju su utabale nevine žrtve

Pod jakim emocijama u Potočare su stigli učesnici Marša mira. Iza njih se nalazi put dug više od 100 kilometara. Staza je to koju su utabale nevine žrtve srebreničkog genocida počinjenog u julu 1995. godine. Svako ko napravi i jedan korak na toj trasi osjeti djelić bola i gorčine koja je vladala u ratnoj godini.

Suze, uzdasi, ali i jecaji primijetili su se večeras na umornim licima učesnika Marša mira, koji su se na ovakav način poklonili žrtvama genocida u Srebrenici.

Svi oni su prešli trasu od Nezuka do Potočara, kako bi na takav način, osjetili barem djelić patnje kroz koju su prošli nevini Podrinjci u ljeto 1995. godine.

A kako je to bilo prije 28 godina najbolje zna Salih Mulalić iz Potočara, koji je za razliku od svojih čak 67 članova šire rodbine, uspio preživjeti na putu smrti, odnosno spasa. Koračao je pet dana te se probio na slobodnu teritoriju. Danas živi za promicanje istine o Srebrenici.

“Preživio sam put smrti od 11. do 16. jula u dužini od 110 kilometara. Taj put je bio krvav, a ako uzmemo broj žrtava te ih podijelimo na dužinu trase, ispada da je na svakih 11,5 metara čovjek ubijen. Ovo mi je osmi put da učestvujem, jer dugo vremena nisam mogao krenuti iz psihičkih razloga”, kazao nam je Mulalić neposredno nakon okončanja ovogodišnjeg Marša mira.

Foto: A. K./Klix.ba

Na svom prvom učešću naš sagovornik je svega nekoliko sati poslije želio napustiti trasu, zbog vraćanja silnih sjećanja koja nije mogao podnijeti.

“Svim prijateljima koji su sa mnom bili od 11. do 16. jula sam govorio da napustimo jer jednostavno ne možeš izdržati. Međutim, jedan ljekar mi je rekao da ponovim, što sam i učinio. Sada pozivam sve da dođu i osjete dio onoga što smo mi proživjeli”, ističe Mulalić.

Na početku rata svega devet mjeseci je imao Imel Karić iz zaseoka nadomak Skelana. Tih ratnih trenutaka se ne sjeća, ali je mnogo toga naučio učestvujući u Maršu mira. Prvi put je u mirnom pohodu bio 2019. godine, a sada je isto učinio.

“Veoma je teško kada znaš da hodaš po groblju svojih najmilijih, da staješ tamo gdje je bilo mrtvo tijelo. Ali, na Marš mira idem kako bi to sve ostalo u sjećanju. Živim i radim u Švedskoj, ali svake godine dolazim na dženazu u Potočare”, kaže nam Karić.

Foto: A. K./Klix.ba

U srebreničkom genocidu ovaj mladić je izgubio više članova šire rodbine, a kako ističe, vrlo je važno da se istina o svim golotama kroz koju su nevini Bošnjaci prošli, prenosi sa koljena na koljeno.

“U mojoj grupi je bilo oko 200 osoba i bitno je da se sve to naslijedi, da djeca, ali i mi znamo šta se sve dešavalo. Iako sam imao devet mjeseci kada je rat počeo, opet imam volju i želju da ovdje dođem i odam počast svim poginulim. Svako je nekoga svog izgubio, nema mjesta ni sela da nije tako”, dodaje Karić.

Nakon višekilometarskog puta, iako umoran, kaže da je mu je srce postalo kao planina iznad Srebrenice ulaskom u Memorijalni centar u Potočarima i pogledom na bijele nišane.

“Taj osjećaj se ne može opisati. Znaš zašto si išao, trudio se, patio i prelazio metar za metrom. Sve ovo vrijedi”, zaključuje Karić.

Učesnici Marša mira nakon dolaska u Memorijalni centar u Potočarima te odavanja počasti ranije ukopanim žrtvama, iz nekadašnje fabrike akumulatora su iznijeli tabute sa posmrtnim ostacim 30 žrtava koje će sutra u dolini bijelih nišana 28 godina nakon pogubljenja konačno pronaći svoj smiraj.

Klix.ba