U Vitezu smo pronašli vozača kamiona Vitalya iz Ukrajine: “Četiri dana živim u kamionu, želim svojoj kući da vidim svoju djecu”

Danas smo na Staroj Biloj u Vitezu primijetili bijeli kamion registracijskih oznaka iz Ukrajine.

Odmah smo zaustavili naš automobil i pokucali na vrata kamiona, pretpostavljajući da se radi o vozaču koji zbog situacije u Ukrajini ne može nazad u svoju državu.

Pokucali smo na vrata kamiona, a odmah nam je otvorio gospodin srednjih životnih godina te onako preplašeno rekao ‘Dobar dan‘. Predstavili smo se ponudili mu pomoći.

Kazao je da se zove Vitaly i da dolazi iz grada Kamenec Podolskij iz Ukrajine. Odmah smo ga pitali je li gladan i treba li mu pomoć, na što je  onako promuklim glasom kazao ‘ne hvala, za sad ne treba’. Zatim smo sjeli u obližnji kafić u sklopu benzinske crpke Jerry, a Vitaly je rekao da ne smije jesti i piti svašta jer je srčani bolesnik, a snažan potres mozga je doživio u ratu s Rusijom 2014. i 2015. godine.

Uzeo je zeleni čaj i prestrašeno govorio kako će Ukrajinska vojska sve izdržati, unatoč snažnom bombardiranju Rusije, koja, kako kroz suze priča Vitaly, bombardira bolnice i domove.

Stigao je u središnju Bosnu prije četiri dana, odradio istovar u jednoj firmi, a kad je krenuo nazad za Ukrajinu šef mu je javio da je radna kartica blokirana i da ne može nazad kući.

Uzeo je svoj mobitel i kratko ga je gledao i kroz suze pokazao sliku njegove obitelji- supruga i dvoje djece- malenom dječaku tek je godina i pol dana.

Obitelj mi je za sada na sigurnom, pobjegli su u sklonište na selo. Želim svojoj kući, želim samo zagrliti svoju suprugu i djecu, kazao nam je zabrinuti Vitaly.

‘Pet godina radim kao vozač kamiona. Bio sam u ratu kada je Rusija započela ofanzivu na Ukrajinu 2014. Godine. Tada smo izdržali i sad ćemo; mi smo hrabar narod i nećemo se predati.’

Smješten u sobu u sklopu motela Jerry.

U tijeku našeg razgovora u kafiću koji je smješten u sklopu benzinske crpke Jerry , za stol nam je prišao vlasnik motela, noseći ključeve od sobe. Smjestio je Vitalya u toplu sobu, s toplom vodom, internetom, tv-om, te mu kazao “Prijatelju, osjećaj se kao kod kuće, mi znamo kako ti je, jer smo kroz to već prošli prije 30 godina”. 

Vitaly je spuštene glave, onako stidljivo, kao da ne vjeruje u dobrotu ljudi srednje Bosne klimnuo glavom i kazao Hvala vam ljudi.

Vitalyu želimo da što prije dođe u svoju zemlju, sigurno i bezbjedno, zagrli svoju obitelj i pošalje nam slike iz Ukrajine.