U penziju bi mogli umjesto sa 65 tek sa 75 godina

Ljudi žive sve duže, a svakodnevni život postaje sve skuplji. Cilj mnogih radnika je doživjeti 65 godina i otići u zasluženu penziju. Ipak, ideja o odlasku iz radne snage u šezdesetim godinama života ne čini se realističnom za mnoge ljude, pogotovo sada.

S tim se slažu i neke velike finansijske institucije. U martu je kompanija za upravljanje investicijama BlackRock objavila svoje godišnje pismo investitorima firme. Njihov glavni izvršni direktor Larry Fink oglasio se upozorenjem za radnike koji se nadaju penzionisati, udobno i finansijski sigurno, u svojim 60-ima.

Kako globalni očekivani životni vijek raste, mreže socijalne sigurnosti se lome i troškovi života naglo rastu, Fink je upozorio da odlazak u penziju u dobi od 65 godina neće biti moguć za mnoge, čak ni za većinu ljudi.

“Penzonisanje je puno teža ideja nego što je bila prije 30 godina”, napisao je Fink. “A za 30 godina to će biti mnogo teže.”

Od 2000. do 2019. očekivani životni vijek u svijetu povećao se sa 67 godina na 73. Do 2050. UN očekuje da će jedan od šest ljudi u svijetu imati 65 ili više godina. A kako stanovništvo stari, mnoge će zemlje uskoro doći do tačke u kojoj više ljudi napušta radnu snagu nego što u nju ulazi. U Ujedinjenom Kraljevstvu bi ta tačka mogla biti dosegnuta do 2029., u Brazilu do 2035., u Indiji do 2048., a u SAD-u do 2053.

“Očekivano trajanje života nastavlja rasti od sredine 1850-ih u Ujedinjenom Kraljevstvu”, kaže Rebecca Sear, profesorica populacije i zdravlja na Londonskoj školi za higijenu i tropsku medicinu. ” Ali dob za odlazak u penziju nije se toliko promijenila”. Budući da su se i zdravstveni i ekonomski krajolik dramatično promijenili, je li penzionisanje sa 65 godina potpuno nerealan cilj u modernom svijetu?

Proizvoljan standard?

“Ne samo da se ciljana dob za penzionisanje nije promijenila u skladu s modernim okolnostima, nego je također nejasno zašto su sredine 60-ih postale centralna dob za odlazak u penziju”, kaže Gal Wettstein, viši ekonomist u Centru za istraživanje umirovljenja na koledžu Boston. Na neki način, to je bila “gruba procjena” s namjerom da se ljude isprati iz radne snage pred sam kraj njihovih života, piše BBC.

Ipak, mnogi ga vladini programi i dalje koriste kao standard. U SAD-u je Medicare, savezni program zdravstvenog osiguranja, trenutno dostupan samo odraslim osobama u dobi od 65 godina i starijima (postoje izuzeci za mlađe osobe s invaliditetom). Amerikanci stječu pravo na primanje svojih punih beneficija socijalnog osiguranja u dobi od 67 godina, otprilike u istoj dobi u kojoj građani Ujedinjenog Kraljevstva mogu tražiti svoje univerzalne državne penzije.

Sredinom 20. stoljeća, kada su mnogi od ovih programa doneseni, očekivani životni vijek bio je značajno kraći. U Ujedinjenom Kraljevstvu, na primjer, iznosio je otprilike 66 godina za muškarce i 71 godinu za žene.

“Temeljno na tome, građani Ujedinjenog Kraljevstva bi potrošili samo 8% ili 10% svog života na penziju”, kaže Chris Parry, glavni predavač finansija na Sveučilištu Cardiff Metropolitan.

“Sada naši životi postaju duži, zdraviji smo duže u kasnoj srednjoj dobi i ranoj starosti”, kaže on.

“Sada imamo mnoge u svojim ranim i srednjim 80-ima, koji su zdravi i uživaju u vrlo aktivnom životu – fizički i mentalno.”

Promjena obrazaca bogatstva

Ukratko, politike koje su nekada bile uspostavljene za podršku penzionisanim radnicima do kraja života više nisu prilagođene modernim okolnostima. I dok neki ljudi nadopunjuju državna sredstva investicijskim sredstvima namijenjenima za penzionu štednju, mnogi bivši radnici nemaju dovoljno – ili uopće nemaju – lične ušteđevine na koju bi se mogli osloniti. Osim toga, kako troškovi života rastu u inflacijskom gospodarstvu, bilo kakva akumilirana ušteđevina jednostavno nije tako dostatna.

Osim toga, generacijsko bogatstvo koje je nekada osiguravalo mlađim ljudima da kasnije u životu imaju finansijski oslonac postaje stvar prošlosti.

“Resursi su u osnovi tekli generacijama, od baka i djedova preko roditelja do djece”, kaže Sear. “Sada preusmjeravamo resurse do generacija. Po prvi put u ljudskoj historiji, imamo tokove bogatstva koji sada idu od generacije roditelja do generacije baka i djedova.”

Ovaj nedostatak tradicionalne sigurnosne mreže tjera mnoge radnike širom svijeta da ostanu na svojim poslovima i nakon 65 godina kako bi ostvarili dovoljno ušteđevine za odlazak u penziju. Podaci američke osiguravajuće kompanije Northwestern Mutual iz juna 2023. pokazali su da američki radnici vjeruju da je “čarobna brojka” za penzionu štednju gotovo 1,3 miliona dolara – bogatstvo koje većina ljudi ne može akumulirati do svojih 60-ih, a ne zagrebe ni površinu onoga što državna penzija može pružiti.

Finansijaši: Odlazak u penziju u šezdesetima je više san nego stvarnost

Za Finka iz BlackRocka, odgovor na ugodnu modernu penziju uključuje agresivnije ulaganje s početkom u mlađoj dobi – i radom nakon 65. godine. Neke vlade već prepoznaju 65. godinu kao zastarjeli cilj. Dob za odlazak u penziju u Ujedinjenom Kraljevstvu bi trebala porasti sa 66 na 67 između maja 2026. i marta 2028. Nakon 2044. mogla bi narasti na 68.

Neki stručnjaci, uključujući Parryja, slažu se da je odlazak u peenziju u 60-ima sada više san nego stvarnost. Kad je riječ o penziju, “mislim da je 75 novih 65”, kaže.