U Europi se upravo održavaju najvažniji izbori 2023. godine: ‘Dođe li to zlo na vlast…’

Održani su najvažniji izbori u Poljskoj od 1989. godine kada su, nakon gotovo pola stoljeća, “pali” komunisti.

Sada se svi pitaju padaju li konzervativci i nacionalisti iz do sada vladajuće stranke Pravo i pravda (Prawo i Sprawiedliwość, PiS) Jarosława Kaczyńskog, a vraćaju se proevropski liberalni demokrati bivšeg premijera Donalda Tuska iz Građanske platforme (Platforma Obywatelska, PO) ili će se Poljska naći u pat-poziciju, odnosno hoće li biti neophodni novi izbori, piše Vlado Vurušić za Jutarnji.hr.

Podijeljeno društvo

Prema svim anketama, nijedna od vodećih političkih opcija nema potencijal za čvrstu vladavinu, a nije im izdašan ni koalicijski potencijal. Ultranacionalistička stranka Konfederacija slobode i nezavisnosti (Konfederacja Wolność i Niepodległość) na rubu je ulaska u Sejm, a tvrde da s PiS-om ne žele koalirati. Doduše PiS ima adut, a to je predsjednik Andrzej Duda koji ima ovlasti kojima može raditi spačke Tusku ako, naravno, uspije sastaviti vladu s manjim lijevim i centrističkim strankama, poput Ljevice (Lewica) i Seljačke stranke (Polskie Stronnictwo Ludowe, PSL).

No, zašto se ove izbore uspoređuje s onima iz 1989. godine?

Zato što izbori u Poljskoj neće utjecati samo na unutarpolitičku situaciju, iako se mogu očekivati “tektonski poremećaji”, nego će u mnogome odrediti i utjecati na općeevropsku poziciju i politiku u kontekstu rata u Ukrajini, sukoba na Bliskom istoku i jačanja radikalne desnice u Evropi.

Poljsko društvo drastično je podijeljeno po ideološko-vrijednosnoj liniji. I PiS i PO su dijametralno suprotstavljeni u mnogim pitanjima, od odnosa prema migrantima, pobačaju, LGBT+ te Evropskoj uniji. PiS je buntovnik Unije te često s Mađarskom (sada s nestrpljenjem čekaju Slovačku) opstruira zajedničku politiku Bruxellesa. Jedino što ih sprječava da ne štete više Evropskoj uniji je odnos prema Rusiji, odnosno ruskoj agresiji. Pristup Varšave i Budimpešte suštinski je različit i jedini ometa zajedničko podrivanje evropske politike.

Podsjetimo, Poljska je zbog svojih odluka u pravosuđu, kojima su odbacivali važnost i prednost europskih zakona pred poljskim, došli u sukob s Bruxellesom, pa je EU čak bio zamrznuo 35 milijardi eura pomoći u pandemiji, ali sadašnja situacija zbog rata protiv Ukrajine stavila je ta pitanja u zapećak i Bruxelles ih je zamrznuo, ali nije zaboravio.

Marš miliona

Stoga je Tusk već najavio da će tražiti uvođenje eura, čemu se PiS do sada suprotstavljao, legalizirati pobačaje te istospolne brakove. Poljska trenutno ima najdrastičniji zakon o pobačaju. On se dopušta samo u slučaju kad je majčin život u opasnosti, no nakon ljekarskog mišljenja to specijalno treba odobriti državni tužitelj! Pobačaj se ne dopušta ni u situacijama kada je medicinski dokazano da plod ima deformacije opasne po svoj ili majčin život.

Tusk je prije izbora, kao vrhunac kampanje, proveo tzv. marš miliona na kojem se doista okupilo toliko ljudi (prorežimski mediji nastojali su umanjiti broj govoreći da je riječ o manje od 40 hiljada ljudi) posvećen pravu žena na izbor na pobačaj te općenito za ravnopravnost žena, ali i LGBT+ zajednice i dati im pravo na brak i posvajanje djece, što u PiS-u smatraju “sudnjim danom čovječanstva i smakom poljskih tradicionalnih vrijednosti”.

Nakon tog masovnog skupa u Varšavi, Tusku su porasla krila, a i ankete su im “skočile”. Doduše, PiS je lukavo spojio izbore s četiri referenduma – o snižavanju mirovinskog uzrasta, gradnji obrambenih “ograda” na granici s Bjelorusijom te dva koji bi im sada, u izbornoj “sudijskoj nadoknadi”, mogla donijeti prednost jer su gradili kampanju da upravo na tim pitanjima “diskreditiraju” protivnike. U prvom redu to je pitanje o ograničavanju prijema migranata, a najnovija eskalacija sukoba na Bliskom istoku potaknula je strah od novog masovnijeg migrantskog vala koji se već panično najavljuje i napuhuje te referendum o “zabrani prodaje državne imovine strancima”. Kampanja je bila toksična, vrlo gruba, neprijateljska, puna udaraca ispod pojasa, a pogotovo PiS nije birao sredstva da ocrni Tuska. Otvoreno ga se nazivalo izdajnikom te da je on “oličenje zla” pa čak i da bi njegov povratak na vlast “značio kraj Poljske”.

PiS je kampanju proveo u žestokom antinjemačkom i antiruskom tonu, optužujući Tuska, kojega su u prorežimskim medijima često nazivali “Donaldom Merlek”, da bi Poljsku “predao Berlinu i Moskvi”, ali i “pederima”. Jedno od najvažnijih pitanja kampanje bio je rat u Ukrajini, ali i ukrajinska pšenica. Poljska je, naime, obustavila nabavu ukrajinske pšenice i nekih drugih poljoprivrednih proizvoda jer su se protiv toga pobunili poljski seljaci, odnosno stanovnici ruralnih dijelova koji su glavno biračko tijelo PiS-a. Iako je PiS prestao slati Ukrajini i oružje, optuživali su Tuska da bi “Ukrajinu prodao Putinu”, bez obzira na to što je u kampanji govorio da će Poljska pratiti i podržavati bruxellesku politiku prema Rusiji.

Mnogi poljski analitičari smatraju da su izbori ne samo važni za budućnost Poljske, nego će odrediti i sudbinu Kaczynskog i Tuska, dvojice najjačih političara, pa predviđaju da bi poraz na izborima, odnosno nemogućnost sastavljanja vlade mogao označiti i kraj političkog života gubitnika.

Radiosarajevo.ba