Tužna priča o nekadašnjim gigantima srednje Bosne

Kad god kumu pošaljem neki od svojih tekstova, on se našali kako ništa ne valja jer ga nisam spomenuo. Dr. Dženad Jusić, inače Bugojanac, specijalista interne medicine, bio je student na Medicinskom fakultetu u Sarajevu kad smo se upoznali davne 2001. godine.

On je tada završavao fakultet i živio kod nas, a ja ga tek upisao. Obojica smo se patili: on da završi, a ja da uopšte počnem, ali smo u to vrijeme postali veoma bliski, pa smo tako družeći se upoznali gotovo cijelu Bosnu. Nekad bismo išli na Željine utakmice širom Bosne i Hercegovine, nekad i dalje preko granica, a nekad obilazili njegovu rodnu srednju Bosnu.

Specijalizaciju je radio u Travniku i Sarajevu, a nakon završetka se vratio u svoje Bugojno. Kaže da ne bi išao nigdje u inostranstvo, a ne može se načuditi kad mu kažem kako za moje dijete s temperaturom od 41 stepen i jakom gnojnom anginom nije bilo mjesta ni u jednoj amsterdamskoj bolnici. Uvijek kaže kako bi o takvim stvarima kod nas pisali svi mediji.

Paralelna bugojanska stvarnost

Nakon što sam odselio iz Bosne i Hercegovine, kad god bih se našao na ovim prostorima, gledao sam da mu odem u posjetu. Čovjeku bude teško što propusti mnoge svadbe, rođenja djece, kumovanja i dženaze, ali to je valjda sastavni dio života u emigraciji. Pandemija nam je dala da možemo češće raditi od kuće, pa samim tim i češće doći u svoju zemlju.

Nedavno sam se našao u jednoj paralelnoj bugojanskoj stvarnosti; slušao sam sarajevski bend na božićnom marketu, a oni su svirali, pored raznih jugoslovenskih rock pjesama, i neke strane, poput recimo Rammsteina.

Čudna je bila ta veče uz kuhano vino i Rammstein, posebno znajući da u Bugojnu do ove godine nije bilo takvih dešavanja. Odnosi između Bošnjaka i Hrvata su u ovom gradu stali u 1995. godini, pa i danas djeca idu u dvije škole pod jednim krovom, kafići su namijenjeni ili jednima ili drugima, s ponekim izuzetkom koji potvrđuje pravilo. Recimo, predsjednika NK Iskra u ostavci, Davora Ivoša, podržavaju mnogi, a to je klub koji je od igranja u nekadašnjoj prvoj ligi Jugoslavije, doduše samo jednu sezonu, došao na rub opstanka, i vrlo se lako može desiti da dogodine zaigra u kantonalnoj ligi. Ivoš je uspio preurediti svlačionice i osposobiti stadion, ali nije naišao na razumijevanje vlasti kako bi ovaj nekadašnji veliki klub stao na svoje noge.

Iskra je inače, pored splitskog Hajduka, jedini klub koji je igrao prvu ligu, a da ima pozitivan omjer protiv Crvene zvezde. U toj jedinoj sezoni jugoslovenske najviše lige, kući su ih tukli 2:1, a u Beogradu remizirali.

Brojni bugojanski giganti

NK Iskra nije jedini bugojanski gigant. Tu su nekad poslovali i Fabrika oružja “Slavko Rodić”, Tvornica daktilografskih mašina “Olimpija” koja je pred rat krenula s razvojem računara, Građevinsko preduzeće “Gorica”, bazen olimpijskih razmjera, motel “Akvarijum” koji je tada ugošćavao šahovske velemajstorske turnire, itd. Od svega toga, kao simbol jednog vremena, ostala je betonska šahovska figura u šiblju, da prkosi jednom vremenu kojeg više nema, a kada odatle produžite dalje prema brdu, dočekaće vas predivna borova šuma i ruševina koja je nekad bila Titova vila. Danas je to nekoliko zidova, gomila smeća, i loši grafiti na kojima su ispisane nerazumljive stvari. Tu je bio položaj HVO-a, a vila je spaljena zajedno s dokumentacijom koja je morala nestati.

Po riječima starijih Bugojanaca, Tito je u Bugojnu boravio 17 puta, i tu je proveo ukupno 165 dana. Tužnu i satiričnu pjesmu o svemu tome napisao je kumov brat, Senad Jusić Čupo, inače autor ratne knjige Posljednji napad Prve čete, a u pjesmi se spominju svi ovi giganti koji više neće proraditi. Dan nakon što je pjesma ugledala svjetla YouTubea, Čupo je priveden zbog remećenja javnog reda i mira, što je shvatio kao svojevrsnu poruku šta vlast misli o njegovom angažmanu. Tako je Bugojno od grada s visokim standardom došlo do mjesta u kojem najviše učenika imaju medicinske škole, preko 30 po razredu, dok se u gimnaziju prijavljuje triput manje.

Nemali je broj onih koji su i nakon završenih fakulteta vanredno pohađali medicinsku srednju kako bi imali priliku postati njegovatelji u Njemačkoj. Danas je Bugojno mjesto iz kojeg se odlazi i u koje se ne dolazi. Ulice su puste, poslovni prostori trunu, a jedino kako-tako opstaje trgovina.

Travnik – mjesto u kojem ‘cvjetaju’ privatni univerziteti

Malo bolje od Bugojna je prošao Travnik, pogotovo jer se na području iste opštine nalazi i planina Vlašić. Na Vlašiću je turizam koliko-toliko razvijen, iako se radi o stotinama nelegalnih objekata od kojih su neki u međuvremenu legalizovani, a neki ne. Često se može vidjeti oglas u kom se prodaje vlašićka vikendica, a ako ne piše da je legalizovana, znajte sigurno da nije, te da ćete na papiru kupiti samo zemlju.

Hoteli rade po cijelu godinu, ali se uništavanje prirode nastavlja jer nema planske kanalizacije, a infrastruktura ne može podnijeti sve te građevinske zahvate. U Travniku i dalje postoji pokoja fabrika, kao i u Novom Travniku, gdje posluje “Bratstvo”, tvornica mašina i hidraulike. Trenutno imaju otvorene oglase za desetine pozicija, od metalostrugara, preko elektroničara, pa sve do tehnologa i inženjera.

U Travniku, osim što je centar Srednjo-bosanskog kantona, cvjetaju i univerziteti, naravno privatni. Pošto im nije dozvoljeno da funkcionišu na teritoriju Kantona Sarajevo, otvorena su dva fakulteta na samoj granici Srednjo-bosanskog kantona, a samo nekoliko minuta od Sarajeva. Čak i autocesta A1 prolazi pored, pa je izuzetno lako doći do diplome, čak i fizički.

Mjesta obilježena etničkim sukobima

I ostala mjesta srednje Bosne, poput Fojnice, Kiseljaka, Gornjeg i Donjeg Vakufa, Jajca itd. devedesetih su obilježena sukobom Bošnjaka i Hrvata. Polako, ali sigurno se neke granice brišu, ljudi se druže više nego ikad, ali škole i dalje ostaju svaka pod svojim programom. Toliko je to uzelo maha da kada uđete u kafić ili restoran, odmah možete znati čiji je, jednostavnim pogledom na cjenovnik. Ako je na meniju kafa, onda je vlasnik vjerovatno Bošnjak, a ako je kava, onda je to Hrvat.

Kava se služi i u viteškom Fisu, ogromnom tržnom centru koji je osnovao pokojni Pero Gudelj. U Fisu rade svi, i za sve ima mjesta, a koliko je popularan taj dio Viteza, dovoljno govori da se vikendom u redu na kasi čeka i po pola sata. Tu možete kupiti bukvalno sve, od igle do lokomotive, od brašna i šećera do novog televizora. Pored Fisa, u godinama iza nas nikle su i druge prodavnice, i tu se vikendom desetak kilometara vozi po pola sata.

Malo dalje od Fisa, a prema Kaoniku i Zeničko-dobojskom kantonu, nalazi se restoran “Kod Fehre”. Tu je legendardni novinar Nisvet Džanko pravio mnoge od svojih dokumentarnih emisija, a kada sam ušao, odmah sam ugledao “Džankine ćevape” u cjenovniku. I ne pitajući se šta je to, naručio sam ih. Došli su okupani u vrelom kajmaku, i vjerovatno količine od nekoliko hiljada kalorija. Slistio sam ih u slast, ali sam nakon toga morao uzeti sodu bikarbonu i popiti dupli espresso jer bih inače zaspao za volanom. Džanko nam svima nedostaje, ali je Fehro tu da nas podsjeti na njegovu dobru dušu. Ili da ugosti Crnogorce kada nam dođu u goste povodom nekog sportskog događaja i podijeli im besplatan ručak.

To je naša Bosna, pa čak i kad je puna konflikata i suprotnosti, opet tako lijepa i tako mila, da povremeno ne poželite nikad otići iz nje.

Mirza Softić/Al Jazeera