Tužna ispovijest majke iz BiH: “Kad vidim njeno društvo da su udane, imaju djecu – meni moje dijete ne može niko platiti ni vratiti”

Sanelu Kudić je detonacija granate odbacila u šumu pored ceste, ali je čula drugaricu Nerminu kako doziva majku. Željela je da joj pomogne, iako je i sama bila teže ranjena, zbog čega joj se zamračilo i osjećala je da se guši.

Najteže svih godina

“Ja čujem jednu od curica kako govori: ‘Aj, mama, pomozi mi.’ Kako sam ležala, pokušala sam podići glavu, ali mi je bila toliko teška da jednostavno nije išlo. Pogledala sam niz sebe, vidim krv. U tom trenutku sam otkopčala hlače i… Imala sam neke maramice u torbi, poredala sam ih po sebi… nisam se mogla pomjeriti ni doći do nje – to mi je najteže svih ovih godina”, opisuje kroz suze Sanela, piše Detektor.

Prisjeća se da je u tom trenutku naišlo bolničko vozilo. Ona ih je molila da povezu Nerminu umjesto nje. Vozili su nekoliko ranjenika i jedan je kazao: “Vadite nas, stavite tu djecu.” Druga preživjela djevojčica, koja je zadobila lakše povrede, otišla je u selo po pomoć.

Na bedru je, kaže, imala veliku ranu – rupu. Kad god bi pitala za druge djevojčice, svi bi joj govorili da su u drugoj sobi u bolnici. Ne sjeća se koliko je vremena prošlo kad je kući došla i saznala istinu.

Tog se 20. augusta 1994. s drugaricama vraćala s nastave.

“Neko od nas je imao komad maslenice, mi smo nju podijelile kad smo se vraćale kući. Pjevale smo, pričale, zezale se… bile smo djeca. Srele smo neke vojnike koji su nam rekli da sve ide ka miru, da oslobađaju Veliku Kladušu. U jednom trenutku kao da je prestao život. Sve je jednostavno stalo”, prisjeća se.

Njene drugarice – trinaestogodišnje Nermina Tahirović i Sabina Ćatić te četrnaestogodišnja Samira Ćatić – poginule su od granate vraćajući se iz škole. Pohađale su šesti i sedmi razred osnovne škole.

Sabina i Samira bile su sestre, a Nermina njihova komšinica i Sabinina najbolja prijateljica. Nerminin brat Edin Tahirović išao je u grupi iza njih.

“Kad smo došli iza krivine – strašan prizor. Čujemo kako neko vrišti. Ležale su… krv. Ne može se riječima opisati”, prisjeća se i dodaje da je do njegove grupe doletio vreo geler, veličine sjekire. Granatiranje je tog dana bilo strašno, kaže on.

“Granate su padale oko škole, učiteljica nas je dva puta izvodila iz učionice”, prisjeća se Edin, koji je tada bio četvrti razred.

Kada se smirilo, djeca su u grupama iz škole krenula prečicom.

“Njih pet je išlo ispred nas, a ja sam bio u drugoj grupi, bilo nas je ukupno možda 12-13 djece”, govori Edin i objašnjava da su u grupi s tri poginule bile još dvije djevojčice koje su teže i lakše ranjene. Prečica kojom bi došli od škole dovela ih je do izvora Točak. Tu je posljednji put i vidio sestru.

“Njih pet smo zadnji put vidjeli na Točku. Nije bilo prometa, otišle su ispred. Dijelila nas je samo krivina. Čuli smo zvuk granate, legli na cestu. Čula se detonacija, ništa se nije vidjelo od dima”, priča Edin i dodaje da je pomislio da je granata pala negdje drugo.

Ali prizor koji je tada ugledao ostao je duboko urezan u sjećanje i 30 godina kasnije.

“Sestrino lice je bilo čisto, imala je samo ogrebotinu ispod lijevog oka. Noge su bile odvojene od tijela, desna noga prebačena preko ramena…”, opisuje. Dalje se, osim dženaze i majčinog plača, ničega ne sjeća. Iz Tužilaštva Unsko-sanskog kantona (USK), koje je od Državnog tužilaštva u rad dobilo predmet 2021. godine, navode da su djevojčice poginule za vrijeme vojne operacije “Sloboda 94”, u kojoj su združene jedinice Petog korpusa bile angažirane u sprovođenju borbenih aktivnosti prema paravojnim formacijama Narodne odbrane autonomne pokrajine Zapadne Bosne.

Oni su potvrdili da je oko podne na šire područje naselja Skokovi ispaljeno nekoliko artiljerijskih projektila nepoznatog kalibra iz smjera Velike Kladuše, od kojih je jedan eksplodirao na magistralnoj cesti M-42 u rejonu skokovačke strane u smjeru Cazina.

Majka oboljela od tog dana

Nerminina majka Rahmana Tahirović je dan prije saznala da djeca sutradan trebaju doći u školu. Nermina, priča ona, nije htjela ići i bila je tužna. Tada ju je posljednji put vidjela.

“Rekla je da se boji granata i da joj se ne ide u školu. Ja sam čula granatu i kao da mi je neko rekao da je moja Nermina poginula. Ona je mojoj starijoj kćerki izdahnula na rukama”, govori Rahmana, kojoj je dvoje djece preživjelo to granatiranje.

Dodaje da je Nermina radila sve poslove s njom.

“Ja sam morala ići raditi. Moja Nermina nije uživala ni u dječijim danima, niti je dočekala svoju mladost, ništa. Voljela je svakoga, voljela je život, bila mirno dijete”, kaže.

Renaila Babić se prisjeća teškog ratnog života i pogibije oca nepune dvije godine prije gubitka sestre Nermine. Sjeća se gladi, kaže, igre čahurama, pucnjeva i svakodnevnog straha. Majka je dan-noć radila i brinula se o petero djece.

“Majka se nije oporavila ni od gubitka muža, otac je poginuo ’92., tri mjeseca nakon što je rođena najmlađa sestra. Nermina i starija sestra brinule su se o nama mlađima”, priča.

Teško priziva sliku sestre u sjećanje, jer je tada imala pet godina.

“Valjda jer je previše boljelo. To mi je najteže. S ocem pamtim jednu scenu, ali nju ne mogu prizvati u sjećanje. Postoje dijelovi, jave se, pa ih kao slagalicu posložim. Moja Nermina je bila posebno dijete, specifična. Trebala je dati hatmu tad kad je poginula. Voljela je životinje. Krala bi nani mlijeko, koje je tad bilo luksuz, kako bi ih hranila”, prisjeća se.

Nermina je trebala završiti 6. razred, a Renaila se sjeća da se, dok su stariji bili u školi, ona igrala u pijesku s drugom sestrom.

“Bio je lijep, sunčan van… Majka je imala plavoljubičaste dimije, sjećam se. Počela je govoriti: ‘Moja Nermina je poginula’, vrištala je. Komešanje je nastalo u selu, a majka je sve vrijeme to ponavljala. Irfeta je protrčala krvave ruke. Odjednom je bilo mnogo ljudi u dvorištu”, opisuje dan pogibije.

Od tog dana njihova je majka oboljela.

“Nijedna radost, nijedna tuga ne može biti da se ne sjetimo njih. Kad sam se udavala, sve bih dala u tom trenutku da su njih dvoje mogli biti tu. To su stvari koje su nas kao porodicu obilježile, to su rane koje nikada neće zarasti. Mi se nje uvijek sjećamo, pričamo o njoj, mama najviše”, govori Nerminina sestra.

Tužilaštvu teško rasvijetliti događaj

Edin, njegova majka i sestre ni 30 godina kasnije ne znaju ko je kriv za ovaj zločin. Nemaju ni mnogo uspomena i fotografija jer ih je vrijeme i ratno stanje uništilo. “Moj sin je isti ona… bila je odličan učenik, tiha, mirna. Nenametljiva je prava riječ za nju”, kaže Edin.

Tužilaštvo USK-a navodi da je ovo predmet koji se vodi po nepoznatom počiniocu, a da do danas nema puno novih informacija zbog nedostatka materijalnih i subjektivnih dokaza.

Iz Tužilaštva kažu da se ne može sa sigurnošću utvrditi odakle je ispaljen projektil koji je usmrtio žrtve. “Ovo krivično djelo, u skladu sa zakonom, ne može zastarjeti. U svjetlu činjenice da je ovaj predmet dodijeljen u rad novoj tužiteljici i da je od zločina proteklo sad već 30 godina, želimo naglasiti da je Tužilaštvo obnovilo napore da se otkriju sve okolnosti prijavljenog događaja”, rečeno je iz Tužilaštva USK-a.

Godinama unazad Osnovna škola “Skokovi“ obilježava godišnjicu stradanja tadašnjih učenica. Nerminin brat kaže da je škola inicirala i postavljanje spomen-ploče na mjestu pogibije.

“Mjesna zajednica je postavila spomenik, na inicijativu škole. Obilježavamo svaku godišnjicu, budu prisutne porodice, komšije, predstavnici škole i mjesne zajednice”, navodi on.

Iako ne zna jesu li to prava sjećanja ili ih pamti zbog fotografija, Renaila sestru opisuje kao tamnoputu, visoku, “japanskih očiju”. Kaže da bi im kao porodici značilo da se otkrije i procesuira počinilac.

“One su bile nedužna djeca, nisu bile vojnici. Morala je postojati osoba koja je ispalila granatu, nije pala s neba. Ja vjerujem da postoji osoba koja zna da je to uradila, zanima me kako spava svih ovih godina. Sve ove godine se o ovoj djeci malo pričalo. One nisu zaboravljene jedino od svojih porodica. Možda da se o tome više pisalo, možda bi se nešto i pokrenulo”, kaže.

Rahmana Tahirović danas ne može proći mjestom gdje je poginula njena kćerka. Prije pandemije koronavirusa dala je izjavu u Policijskoj stanici Cazin. Tada im je rečeno da je istraga u toku.

“Voljela bih da saznam ko je ubio moje dijete, pa bar nek odgovara, i vlasti, i Bogu. Meni moje dijete ne može niko platiti ni vratiti. Kad vidim njeno društvo da su udane, imaju djecu…”, govori Nerminina mama.