TUGA | Potresna priča 26-godišnjakinje koja je izgubila bebu na porodu: “Želim reći doktorima da mi trudnice nismo brojevi”

Potresna priča koju je s čitateljima našeg portala podijelila 26-godišnja Nikol Vrhovac iz Novog Travnika ledi krv u žilama i tjera suze na oči. U trenucima koji su trebali biti najsretniji u njenom životu, Nikol i njen suprug Filip doživjeli su tragediju koja je ostavila neizbrisiv trag – piše Crna-Hronika.

Tokom porođaja, njihova dugo iščekivana beba nažalost nije preživjela. Bol i tuga koje osjećaju teško je opisati riječima, ali Nikol je odlučila podijeliti svoje iskustvo kako bi podigla svijest o važnosti adekvatne brige o porodiljama i bebama te kako bi ohrabrila druge žene da progovore o svojim iskustvima.

“Dragi prijatelji,Imam potrebu podijeliti svoje iskustvo koje me duboko pogodilo i promijenilo moj pogled na zdravstvo, a možda može pomoći i drugim ženama koje se nalaze u sličnim situacijama.

Nedavno sam prošla kroz tragediju koja je bila ne samo gubitak djeteta, već i trauma koja će me pratiti cijeli život. Nažalost, izgubila sam dijete pri porodu u bolnici. Ova tragedija ostavila me s mnogim nejasnoćama, ali mislim da je važno podijeliti svoje iskustvo kako bismo svi bili svjesniji važnosti pažljivog praćenja trudnoće i poroda.

Problem je nastao jer se cijelo vrijeme forsirao prirodni porod, bez ikakvog induciranja iako su postojali čimbenici koji su mogli negativno utjecati na ishod istog kao što su: prenesena trudnoća (po uzv 10 dana, po menstruaciji 22 dana), visoko pozicionirana beba, 10 dana prije poroda zrela posteljica- grade 3, sužen CTG djeteta. Na kraju, pri samom porodu došlo je do prijevremenog odvajanja posteljice, što je dovelo do gušenja bebe. Zbog toga sam završila na hitnom carskom rezu.

Kada sam se probudila iz narkoze, obaviještena sam da je dijete preminulo. Sljedećih 5 dana tijekom mog boravka u bolnici nisam dobila nikakvu psihološku pomoć niti ikakvu potporu koja bi mi pomogla.

Još jedna stvar koja me pogodila bila je procedura u vezi s pristupom muža prilikom poroda. Iako je on jasno izrazio želju da bude uz mene, morao je čekati do posljednjeg trenutka. Umjesto da ga medicinsko osoblje automatski pozove čim porod krene, to sam morala učiniti ja, dok sam već bila na ivici snage i spremna roditi, jer naravno nitko od osoblja nije ni uzeo broj telefona nekog od članova moje obitelji. Nažalost, bilo je prekasno.Žao mi je što ovakve prakse postaju norma, jer su u mom slučaju samo povećale stres i osjećaj nemoći.