Tri opcije koje mogu dovesti do izbijanja nuklearnog rata

I Rusija i NATO savez ove sedmice provode gotovo istovremeno vježbe svojih nuklearnih snaga.

Ruski predsjednik Vladimir Putin vjerovatno neće upotrijebiti taktičko nuklearno oružje protiv Ukrajine ako vjeruje da će to u konačnici dovesti do nuklearne razmjene sa SAD-om. To bi bilo samoubistvo za ruski režim, a imalo bi i ozbiljne globalne implikacije.

No, nuklearne prijetnje i provođenje ovakvih vježbi u jeku krize mogu izazvati događaje koji povećavaju rizik od šireg rata, piše William Leban, analitičar s Australskog instituta za stratešku politiku, za portal 1945.

Richard Ned Lebow, stručnjak za nuklearni rizik, identifikovao je tri primarna načina na koja se to može dogoditi: prevencija, pogrešno izračunata eskalacija i gubitak kontrole.

Prevencija se odnosi na dinamiku u krizi u kojoj nijedna strana možda ne želi rat, ali se svaka boji neposrednog napada druge i osjeća se prisiljenom napasti prva kako bi spriječila nepovoljan ishod. Naravno, nema značajne prednosti ni za jednu stranu u nuklearnom ratu, ali čelnici mogu biti uvjereni da prednosti postoje na nižim nivoima ratovanja.

Rizici vezani uz NATO-ovu vježbu Able Archer iz 1983. mogli su se približiti pokretanju takvog preventivnog napada. Zbog niza razloga, sovjetski obavještajni analitičari i politički čelnici vjerovali su da je vježba priprema za prvi NATO-ov napad na SSSR, te su se počeli pripremati za to.

Pogrešna procjena odnosi se na prelazak praga u pogrešnom uvjerenju da će protivnik tolerisati takav potez. Dva dobra primjera su američka odluka da marširaju sjeverno od 38. paralele u Koreji 1950. i argentinska invazija na Falklandske otoke 1982. Oba su dovela do reakcije koju nisu očekivali – kineski ulazak u Korejski rat i odlučna kampanja Britanaca kako bi ponovo preuzeli otok.

Do gubitka kontrole može doći iz raznih razloga. Politički čelnici mogu loše razumjeti vojne pripreme ili postupke, a druga strana može protumačiti određene korake kao ofanzivne poteze. Sistemi za rano upozoravanje te obavještajni sistemi mogli bi krivo protumačiti promjene položaja sile kod protivnika, navodeći jednu stranu da poveća vlastite nivoe uzbune, nakon čega će i druga strana učiniti isto. Obje strane tako mogu upasti u petlju akcija-reakcija.

Klasični primjer je julska kriza iz 1941. kada su bje strane donosile odluke, ali uzajamne i međusobno povezane mobilizacije doprinijele su izbijanju svjetskog rata. Kvarovi tehnologije također mogu dovesti do gubitka kontrole, što pokazuje i primjer iz 1960. kada su američki sistemi za rano upozoravanje netačno protumačili da je izlazeći mjesec bio sovjetski nuklearni projektil. Srećom, oni koji su donosili odluke identifikovali su te informacije kao pogrešne.

Sve tri ove opcije mogu se dogoditi u trenutnom ratu: Putin možda ne vjeruje da će Zapad pod vodstvom SAD-a odgovoriti ako Rusija eskalira stanje ili možda vjeruje da bi njihov odgovor mogao biti ograničen i podnošljiv. Dakle, mogao bi pogrešno izračunati i procijeniti situaciju, piše portal 1945.

Nadalje, ruski vojni čelnici mogli bi pogrešno protumačiti pripreme za konvencionalne napade na ciljeve na ratištu u Ukrajini kao pozicioniranje za udare na rusko vodstvo ili sisteme zapovijedanja i kontrole.

Moraju se pronaći putevi uprkos ovim realnostima koje otklanjaju avet najgoreg mogućeg ishoda za Ukrajinu, Rusiju i ostatak svijeta. Dobro polazište bilo bi da čelnici shvate da će rizici od nuklearne eskalacije vjerovatno biti čak i veći nego što su pretpostavljali, zaključuje Leban za 1945.