Trebamo li se zabrinuti: Postoji li plan EU i SAD za raspad BiH?

Politika EU u Bosni i Hercegovini, ali i šire, na zapadnom Balkanu, bila je na padajućoj putanji otkako je preuzela uzde prije deceniju i po.

Sada, u saradnji sa SAD-om i Velikom Britanijom, taj neuspjeh nastoji zakamuflirati smirivanjem separatista u BiH, istovremeno dajući besplatno geopolitičku pobjedu protivniku Rusiji.

SECESIJA RS-A

To bi zapravo značilo dogovaranje s nacionalističkim vođama zemlje na ubrzanom putu prema etnoteritorijalnoj dezintegraciji države, koja ne bi bila mirna. Ono što je već vidljivo je da bi se takav diplomatski udar reklamirao kao postignuće, a ne kao neuspjeh koji se može izbjeći, navodi se u tekstu čiji su autori viši saradnici Vijeća za demokratizaciju politike Bodo Weber i Valery Perry, za EUObserver.com.

Praksa je u diplomatskim pregovorima pritiskati slabiju stranu dok se ne postigne dogovor. Zadatak zbog kojeg je prošle sedmice Angelina Eichhorst, generalna direktorica diplomatske službe Evropske unije za Evropu, došla u Sarajevo, razbjesnivši proevropske i proameričke građane i kreatore politike BiH, je bio: udružiti se s američkim izaslanikom Matthewom Palmerom i stisnuti glavne bošnjačke stranke, kao i nenacionalističku opoziciju, da prihvate dogovor o tzv. reformi Izbornog zakona koja bi pravno i institucionalno produbila etnoteritorijalnu podjelu u Bosni i Hercegovini.

Sve se to događa u vrijeme najgore krize u zemlji od Dejtonskog mirovnog sporazuma iz 1995. godine. Čelnik bosanskih Srba Milorad Dodik, u dosluhu s HDZ-om i ohrabren Zagrebom i Beogradom, pojačao je svoj deceniju i po dug napad na poslijeratni ustavni poredak zemlje, najavljujući dalekosežne korake institucija Republike Srpske u pravcu secesije tog bh. entiteta.

Najnovija eskalacija evoluirala je tokom posljednjih šest mjeseci nakon što su diplomati EU i SAD na terenu u BiH, uz podršku srednje rangiranih dužnosnika u Washingtonu i Bruxellesu, osmislili međustranačke razgovore o izbornim reformama i takozvanoj “ograničenoj ustavnoj reformi”. Ti su razgovori imali de facto oblik dogovaranja kako bi se zadovoljile neispunjene nacionalističke agende političkih čelnika, prije svega one Dragana Čovića, šefa HDZ-a BiH, glavne stranke bosanskih Hrvata, koja želi sačuvati svoj primat među biračima bosanskih Hrvata.

Tadašnji visoki predstavnik EU-a u BiH, Valentin Inzko, nakon pritiska EU i SAD-a da podrži dogovor koji su posredovali, potaknuo ga je da posljednjeg dana na dužnosti nametne zakon protiv poricanja genocida i veličanja ratnih zločina i zločinaca; potpuno lični i moralno razumljiv potez, ali bez ikakvog strateškog okvira ili podrške. Taj potez izazvao je odlazak bosanskih Srba iz državnih institucija. To je otežalo život i njegovom nasljedniku, Nijemcu Christianu Schmidtu.

Schmidtova loše osmišljena nominacija od same njemačke kancelarke Angele Merkel, bez jasne strateške politike ili plana, dodatno je olakšala eskalaciju. To je potaknulo Dodika da dovede u pitanje samo imenovanje Schmidta i šire postojanje Ureda visokog predstavnika (OHR), što podržava Rusija, koja je pojačala vlastite antizapadne aktivnosti u vezi s BiH.

Taj potez povećao je rizik od ruskog veta Vijeća sigurnosti UN-a protiv mirovnih snaga EU-a u BiH, EUFOR-a, čiji mandat dolazi za godišnju obnovu ovog mjeseca, odnosno do kraja ove sedmice.

IZNENAĐENI DODIK

Milorad Dodik je na vlast došao kao čelnik Republike Srpske, srpskog entiteta u Bosni i Hercegovini, 2006. godine, otprilike u vrijeme kada je Evropska unija preuzela vodstvo međunarodne zajednice u zemlji. Od tada, stvari su u silaznoj spirali.

Dodik je tridesetak puta testirao crvene linije Zapada prijeteći raspisivanjem raznih referenduma ili potpunim odcjepljenjem; Slabi odgovori Zapada pomogli su potkopati integritet državnih institucija i poništiti sve demokratske reforme i reforme vladavine prava koje su navodno bile potrebne da bi zemlja ostvarila napredak potreban za kandidaturu za EU.

Ovaj put je Dodik i sam bio iznenađen izostankom odbijanja EU i SAD-a, što ga je prema nekim izvještajima natjeralo da svoje prijetnje poveća dalje od onoga što je namjeravao ići.

Bio bi to jednostavan potez da se zaustavi Dodikov avanturizam, a da se istovremeno odvrati mogući ruski veto protiv EUFOR-a. Slanje pojačanja EUFOR-u i raspoređivanje trupa EUFOR-a i NATO-a u strateški grad Brčko, autonomni distrikt koji polovi RS, pokazalo bi stratešku volju EU-a da spriječi ozbiljan izazov sigurnosti i teritorijalnoj cjelovitosti zemlje.

Međutim, ta volja ne postoji – kao ni strategija. Umjesto toga, prazninu ostavljenu nedostatkom strateške zapadne politike i političke volje popunili su niži zvaničnici Eichhorst i Palmer, a oboje su bili i ključni igrači u opasnom nastojanju EU-a i SAD-a prema dogovoru o etno-teritorijalnoj zamjeni zemljišta između Kosova i Srbije 2017-20.

A u BiH se čini da imaju namjeru smiriti obje nacionalističke agende podijeljene kroz paket dogovora: Dodik bi dobio značajan dar u obliku državne i vojne imovine, čiji je zakonski vlasnik država BiH, koja bi bila dodijeljena entitetima (ili kantonima u FBiH), što je ključna stavka na Dodikovoj listi želja, u zamjenu za opozivanje neposrednih koraka za secesiju; dok bi HDZ BiH dobio svoj aranžman za reformu izbornog zakona, osiguravajući mu mjesto u tročlanom predsjedništvu zemlje putem izbornog inženjeringa.

ODBRANA BIH

Takav dogovor produbio bi etnoteritorijalnu podjelu Bosne i Hercegovine i postavio temelje za postupno rasparčavanje, potpomognuto i legitimirano od EU i SAD-a. Proglašavanje pobjede i tvrdnja da je zemlja ispunila uslove za zatvaranje OHR-a (“rješavanje” pitanja državne i vojne imovine, koje je dugo blokirano protivustavnim djelovanjem RS-a, temelj je 5+2 uslova za zatvaranje) čime bi se uklonio posljednji izvršni instrument međunarodne zajednice za zaustavljanje silazne spirale, zajedno s EUFOR-om.

Čini se da su Francuska, SAD i Velika Britanija na dobrom putu da prenesu poruku o smanjenoj podršci visokom predstavniku kako bi spriječili ruski (i potencijalno kineski) veto na EUFOR zakazan za srijedu, 3. novembra, u Vijeću sigurnosti UN-a. Moskva i Peking nisu mogli staviti veto na Schmidtovo imenovanje; mogu se suprotstaviti EUFOR-u u VSUN-u.

Glavni gradovi EU-a, posebno Berlin i Pariz, moraju se konačno zainteresovati za situaciju i suočiti se s političkim transakcionizmom Evropske službe za vanjske poslove, zamijenivši ga strategijskijom politikom. Visoki predstavnik Borrell mora početi raditi svoj posao, kako se traži u pismu koje su potpisali zastupnici iz četiri glavne političke grupe u Evropskom parlamentu 21. oktobra, te zamijeniti Eichhorst u njenoj sadašnjoj ulozi.

OHR pod vodstvom Christiana Schmidta mora ozbiljno shvatiti obranu Bosne i Hercegovine i Dejtonskog mirovnog sporazuma i suprotstaviti se opasnom impulsu sklapanja dogovora EU i SAD-a. EUFOR bi trebao biti pojačan u Brčkom, a međunarodna zajednica trebala bi se suzdržati od lažne hitnosti u reformi bosanskog izbornog zakona, umjesto da se usko fokusira na poboljšanje izbornog integriteta. Vrijeme je za sveobuhvatne ustavne promjene nakon izbora 2022. godine, navodi se u tekstu na EUObserver.com.