Tradicionalne (ne)vrijednosti

Neko ko nije tradicionalan u pravom smislu te riječi, ne može ni zamisliti kako će prosječni penzioner ili radnik s minimalcem kupiti namirnice za skromni bajramski ručak svojoj porodici.

Još ako uzmemo u obzir da Kurban-bajram traje četiri dana i da je vrlo moguće da uži članovi porodice kod „glave kuće“ mogu doći bilo koji od ta četiri dana, to automatski znači da nisu potrebne namirnice za samo jedan ručak. A gdje je bajramluk? Kako će dedo, kojem unuci dođu s osmijehom od uha do uha, poljube mu u ruku, odvojiti od crkavice?

Hoće, sigurno da hoće, čak i ako to bude značilo da se mora nečega odreći prije ili kasnije, makar to i hljeb bio! Dat će dedo, a i nana, sve da vide osmijehe mališana.

S druge strane, to tradicija nalaže. Sramota je, kažu, ako ne daš bajramluk. Što je moja majka nekada govorila: „Sve što ti dobiješ, ja nazad podijelim.“ Ne, ne dijeli „moj novac“, već svoj, teško zarađeni, drugoj djeci iz porodice. Jer – tako treba.

I jer, ne vodeći se tradicionalnim, vjerskim, porodičnim vrijednostima, vlast apsolutno ništa nije učinila da se, u ovom slučaju, u Bajramima uživa, a ne da nam budu opterećenje. Evo, nikako da shvatim zašto se niko dosad nije sjetio da za vrijeme makar najvećih vjerskih blagdana, Bajrama, Božića ili Pesaha, „zaključa“ cijene onih proizvoda za koje znaju da je praznik bez njih takoreći nemoguć?

Kao što su to učinili kada su cijene skočile u nebo, pa su, očigledno u nemogućnosti da ograniče podizanje cijena, izabrali desetke njih.

Mislim, hvala i na tome, ali niko ovdje ne išće milostinju da biste se busali u prsa kako ste nešto pomogli. Ne trebate vi pomoći onom dedi i onoj nani, već samo da im omogućite dostojanstven život. Da majke i očevi ne moraju birati koji će, odnosno neće, račun platiti ovaj mjesec ne bi li im ostala ta koja marka za Bajram, za svoju i tuđu djecu.

Kako je genijalni Balašević još davno otpjevao: „Ne volem hipohondre što se plaše da dobiju rak od razmišljanja.“ I danas će, uoči blagdana, svi slati čestitke priželjkujući sreću, mir i suživot u našoj BiH. Ali neće nikom od njih pasti na pamet da odnesu djelić svog bogatog bajramskog ručka komšiji koji nema. Opet, ne da bi dijelio milostinju, nego da se vidi da misli na njega, jer „pravi musliman ne smije zaspati ako zna da mu je komšija gladan“.

Ali ovi naši muslimani, veliki Bošnjaci, zabarikadirali su se u vilama u naseljima poput Poljina.

Pa, Bajram šerif mubarek olsun vam! Da nam do narednog olakšate malo.

avaz