“Taxi Driver”, film koji ne stari: Urbana psihoza ili možda najbolji svih vremena

Prošlo je 45 godina kako je Martin Scorsese snimio remek-djelo po scenariju Paula Schredera, progovorivši o patološkoj samoći i vijetnamskom sindromu na njujorškim ulicama. “Taxi Driver” se od tada proučava na filmskim akademijama, a vrijeme je pokazalo njegovu pravu vrijednost.

Te daleke 1976. godine Oscar za Najbolji film otišao je entuzijastičnoj priču o američkom snu, Stalloneovom “Rockyju”. Američka filmska akademija bila je isuviše konzervativna da nagradi uistinu najbolji film te godine, revolucionarni film “Taxi Driver”, koji je izvršio subverziju na onu Ameriku koja uporno naglašava kako je moguće udarati o mesne polutke u klaonici, a potom završiti na krovu bokserskog svijeta.

Martin Scorsese je tada sablaznio američku javnost pričom o usamljenom njujorškom taksisti, koji pati od vijetnamskog sindroma, pa nesanicu liječi noćnim taksiranjem.

“Samoća me je pratila cijelog mog života, posvuda. Ja sam božji usamljeni čovjek”

Noć je vrijeme kada na ulice izlaze žohari, štakori i ostala “gamad”, a naš antijunak Travis Bickle (Robert De Niro), umoran od insomnije i promatranja društvenih devijacija, vjeruje kako će “jednoga dana stići prava kiša i sprati sva govna s ulica”. Prostitutke, lopovi i narkomani, koje susreće u siromašnim gradskim četvrtima, u njemu izazivaju odvratnost i želju “za čišćenjem prljavštine”, što će rezultirati nasiljem neviđenih razmjera.

Na Travisovom licu je razvučen jezivi osmijeh, kako se samo psihopate i depresivci znaju smijati. A to nije smijeh, to je grimasa urbane psihoze i egzistencijastičkog straha nakon rata u Vijetnamu.

Biti loš u današnjem svijetu možda je jedini izbor koji nam je ostavljen kako bismo preživjeli. “Breaking Bad” je novi slogan bolesnih i potlačenih, gdje nije teško osjetiti se pozvanim na revoluciju. Upravo je “Taxi Driver” inspirisao ultimativni hit “Joker” Toda Phillipsa iz 2019. godine, koji je predstavio Trumpovu Ameriku i izvrnuo koncept filmova o superherojima, pokazavši još jednom kako odlično stari i kako njegova aktuelnost ne jenjava. Među nama postoje ljudi koji zbog prilika u svijetu ne razumiju ko su i kuda idu, pa je to razlog zašto gube kontrolu nad vlastitim životom. Društvo ih osuđuje umjesto da poradi na sebi.

Asocijalni Travis nema prijatelja, a jedine naznake ljubavi pronalazi u porno kinima. Primijetivši atraktivnu političku aktivisticu Betsy (Cybill Shepherd), angažiranu na predsjedničkoj kampanji senatora Patantinea, Travis je pozove na druženje. Međutim, naoko uljudan odnos bit će uništen kada je taksista izvede u porno kino. Nakon toga, njegova psihoza se usložnjava i on je uvjeren kako mora uraditi nešto za sebe i društvo koje se raspada pred njegovim očima.

Okidač za neviđeno nasilje koje će uslijediti jeste mlada prostitutka Iris (tada trinaestogodišnja Jodie Foster), koja će ga uvesti u svijet pervertiranih svodnika i pedofila. Kada Travis nabavii oružje, nastat će jedna od najpoznatijih scena u historiji filma, ona u kojoj mlađahni De Niro gol do pasa vježba pokrete s pištoljem.

Rečenica “You talkin’ to me?!” nije postojala u scenariju. Scena je bila raspisana kao didaskalija, uz uputu kako Travis gleda svoj odraz u ogledalu i razgovara sam sa sobom. De Niro nije bio siguran šta treba reći, pa je pitao Scorsesea šta da radi, na što mu je reditelj rekao da improvizira i zamisli da je dječak koji se igra s pištoljem.

De Niro je poslušao i kreirao nezaboravnu scenu, koja je postala dio popularne kulture, parafrazirana nebrojeno mnogo puta. Scorsese ipak tvrdi da je najvažnija scena u filmu telefonski razgovor kojim Travis pokušava dogovoriti novi spoj s Betsy. Kamera se postupno udaljava od njega i prelazi u prazni hodnik pored, sugerirajući da je razgovor pretežak da bi se izdržao.

“Taxi Driver” je nagrađen Zlatnom palmom u Cannesu, a značajan doprinos njegovoj mračnoj atmosferi učinio je kompozitor Bernard Hermann, poznat po radu na Hitchcockovim trilerima “Psycho” i “Vertigo”. Zanimljivo je da je Hermann umro samo nekoliko sati nakon što je završio muziku za film, na Božič 1975. godine.

Kroz film nas vodi naracija, hipnotizirajući Travisov glas koji dolazi iz dubine njegove mračne psihe. To je tačka gledišta malog čovjeka, koji je previše budan pa samim tim i previše vidi. Zamka filma je ta što nas uspjeva vezati za glavnog lika, s kojim se počinjemo identificirati, pristajući dijeliti njegov svjetonazor, sve do trenutka kada nas ne odvuče na svoje dno.

Suština filma je ono što je u kadru, ali i ono što je ostalo izvan njega. To se najbolje ogleda u činjenici da ljudi različito reagiraju na “Taxistu”, a intenzitet tog doživljaja ovisi o našoj psihološkoj šteti i moralnoj zapuštenosti. Kako god, Travis je stalno prisutan i promatra nas u retrovizoru prezrivim pogledom dok živimo svoje opsesivne priče i jurimo za pogrešnim idealima.

Joker u taksiju

“Taxi Driver” je nezaobilazna filmska lektira za sve filmofile i filmske profesionalce, inspirisan Sartreovom “Mučninom” i “Zapisima iz podzemlja” F.M. Dostojevskog. Prije 45 godina bilo je isuviše rano da njegov antiheroizam bude nagrađen Oscarom, iako je američka kinematografija sedamdesetih možda ponajbolje razdoblje tamošnje kinematografije i iako je prikazala mnoge subverzije.

Bilo je rano i prije dvije godine u Hollywoodu, kada je Joker izvršio pokolj nad nemoralnim New Yorkom. Film Martina Scorsesea pripada redu onih filmova koji su nepravedno ostali bez Oscara, pa je uvijek zanimljivije razgovarati o onim naslovima i rediteljima koji ga nisu dobili, a uprkos tome posjeduju reputaciju najvećih imena u historiji kinematografije. “Taksist” je možda najveći film svih vremena.