Tajvan ulazi u novu eru, ali aveti prošlosti ostaju isti: Zašto ih Kina proganja Konsenzusom iz 1992.

Nakon završenih predsjedničkih izbora na Tajvanu, Kinezi sve više prozivaju novog predsjednika Lai Ching tea da mora poštovati Konsenzus iz 1992. godine, što Tajvanci uporno odbijaju.

Danas, kada su odnosi između vlada u Taipeiju i Pekingu na najnižem nivou u posljednjih nekoliko decenija, mnogi gledaju na Konsenzus iz 1992. godine sa skepticizmom.

Kina inače tretira Tajvan kao svoju teritoriju i posljednje izbore doživjela je kao opredjeljivanje između rata i mira upozoravajući da bi svaki pokušaj proglašenja nezavisnosti značio rat, prenosi Reuters.

Kina vidi Tajvan kao otcijepljenu provinciju koja će na kraju biti pod kontrolom Pekinga te nije isključila niti upotrebu sile za zauzimanje ostrva. Zbog toga Kina planira i vojni scenarij. Iako su sve vojne vježbe zasad samo demonstracija moći, postoji mogućnost da bi jednog dana mogle postati paravan za pravi napad.

Tajvan, pak, sebe vidi kao drugačijeg od kineskog kopna, sa svojim ustavom i demokratski izabranim liderima.

Freedom House, organizacija osnovana u Washingtonu, poznata zbog zagovaranja demokratskih pitanja, ocijenila je Tajvan kao jednu od najslobodnijih nacija u Aziji, s ocjenom 1 i za politička prava i za građanske slobode (skala od 1-7, pri čemu je 1 najviša).

Američki sinolog Lucian Pye je rekao da je Kina “civilizacija koja se pretvara da je nacionalna država”, a da zapravo vrijedi suprotno: “Kina je moderna nacionalna država koja se pretvara da je drevna civilizacija kada to odgovara njenim ekspanzionističkim ambicijama. Nigdje to nije jasnije od načina na koji govori o Tajvanu”, prenosi Guardian.

Ostrvo je odvojeno od kopna Tajvanskim moreuzom i dom je za 23 miliona ljudi.

Kako je započeo sukob Tajvana i Kine?

Historijski izvori svjedoče da je Tajvan prvi put došao pod punu kontrolu kineskog carstva u 17. stoljeću. Postala je japanska kolonija 1895. godine, nakon što je carstvo Qing izgubilo prvi kinesko-japanski rat. Zatim 1945. godine, nakon što je Japan izgubio Drugi svjetski rat, Kina je zauzela ostrvo.

Međutim, Kina i Tajvan su razdvojeni od 1949. godine, kada je kineski građanski rat završio pobjedom komunista pod vodstvom Mao Tse-tunga. Poraženi nacionalisti, predvođeni Maovim glavnim rivalom i šefom stranke Kuomintang (KMT) Chiang Kai-shekom, povukli su se na Tajvan.

Komunistička partija Kine ukazuje na ovu historijsku pozadinu da bi polagala pravo na Tajvan. No, Tajvanci ukazuju na istu historiju kako bi tvrdili da nisu bili dio moderne kineske države koja je prvi put formirana nakon revolucije 1911. godine ili Narodne Republike Kine koja je uspostavljena pod Maom 1949. godine.

Ipak, tajvanski pronalazak “vlastitog ja” u unutarnjem životu nije se mogao pretvoriti u “međunarodno ja”. Trenutno postoji samo 13 država koje priznaju Tajvan kao suverenu zemlju: Belize, Gvatemala, Haiti, Honduras, Maršalska ostrva, Nauru, Palau, Paragvaj, Sveti Kits i Nevis, Sveta Lucija, Sveti Vincent i Grenadini i Tuvalu.

Pozivanje na poštivanje Konsenzusa iz 1992.

Sadržaj Konsenzusa iz 1992. godine je prilično složen. Prvo, obje strane tjesnaca imaju različita tumačenja, mada konsenzus počiva na sporazumu između Kuomitanga (KMT), nekada vladajuće stranke na Tajvanu, i Kineske komunističke partije (KPK) da postoji samo jedna Kina, obje strane različito definiraju taj pojam.

Vladajuća kineska Komunistička partija koristi ovaj izraz kako bi naznačila da i kopno i Tajvan pripadaju “jednoj Kini”, a obje imaju za cilj konačno ujedinjenje u okviru “jedne zemlje, dva sistema”. Na Tajvanu imaju drugačiji stav, odnosno da se “jedna Kina” odnosi na “Republiku Kinu”.

Sadašnja vladajuća partija Tajvana, Demokratska progresivna partija (DPP), zastupa politiku što je moguće veće nezavisnosti od Kine. DPP zbog toga odbija “Konsenzus iz 1992”. kojim su se Peking i tadašnja KMT-ova vlada usaglasili oko formule “Jedna Kina s različitim interpretacijama” kao osnove za razvoj međusobnih veza.

Kineski predsjednik Xi Jinping posebno ne vjeruje Laiju, koji je sebe nazvao “pragmatičnim radnikom tajvanske nezavisnosti” posvećenim očuvanju tajvanske demokratije i suvereniteta.

U oktobru prošle godine su iz Pekinga poručili da je prihvatanje “Konsenzusa iz 1992.” jedini preduslov da se obje strane Tajvanskog moreuza uključe u politički dijalog. Dakle, ukoliko vladajuća Partija demokratskog progresa (DPP) promijeni svoj stav za nezavisnost vlasti u Pekingu bile bi spremne za interakciju.

“Tajvanski konsenzus” pandan konsenzusu iz 1992.

Dakako, aktuelna vladajuća partija na Tajvanu kao pandan Konsenzusu iz 1992. godine ponudila je “Tajvanski konsenzus”. Termin se prvi put pojavio u avgustu 2011. godine, kada je tadašnja predsjedavajuća DPP-a Tsai Ing-wen otkrila poentu “Strategija nacionalne sigurnosti i razvoj trgovine preko tjesnaca”.

Tsai je objasnila da tajvanski konsenzus “nije običan problem o kojem odlučuje većina”, a “nije ni običan zakon ili javno pitanje” i “čak nije čisto domaći problem”. Budući da Tajvan unutar zemlje nije ujedinjen s Kinom i nema konsenzus o smjeru prema Kini, tajvanska vlada nema osnove za pregovore s Kinom.

Ona se nada da je kroz demokratske procese sa svim različitim političkim stavovima moguće pronaći zajednički jezik, jer je, kako tvrdi, to pravi duh tajvanskog konsenzusa.

Ponovila je stav i tokom obraćanja kojim je obilježen Dan državnosti Republike Kine (zvanični naziv Tajvana), kada je posljednji put prije nego što je napustila predsjedničku dužnost u maju 2024. godine nakon dva četverogodišnja mandata pozvala na “mirni suživot” s Pekingom, pozivajući se na “Tajvanski konsenzus”.

“Spremni smo da tajvanski javni konsenzus uzmemo kao osnovu, uslovljen dostojanstvom i reciprocitetom, i procesom demokratskog dijaloga, da sa vlastima u Pekingu razvijemo obostrano prihvatljivu osnovu za interakciju i put ka mirnom suživotu”, rekla je ona tada, prenio je Focus Taiwan.

Ipak, malo je, gotovo nikako, vjerovatno da će bilo kakve primjedbe i drugačiji zahtjevi od onih koje su iznoseni konsenzusom iz 1992. godine, izazvati drugačiji odgovor Kine. Naprotiv, Xijeva retorika ukazuje na to da postaje nestrpljiv sa statusom quo.

“Ponovno ujedinjenje domovine je historijska nužnost. Sunarodnjaci s obje strane Tajvanskog tjesnaca trebali bi biti ujedinjeni zajedničkim osjećajem svrhe i učestvovati u slavi oživljavanja kineske nacije”, rekao je Xi u novogodišnjoj čestitci.

SAD najjači saveznik Tajvana i istovremeno dugogodišnji neprijatelj Kine

Dakako, SAD ostaju najjači saveznik ostrva, prodajući mu oružje uz obećanje da će pomoći u slučaju kineskog napada. Iako SAD službeno ne priznaju Tajvan, one uživaju bliske odnose. Tome u prilog govori i činjenica da su SAD prvi put za više od 40 godina, iskoristile vlastiti novac da bi poslale oružje zemlji koju zvanično ne priznaju.

Naime, u avgustu prošle godine je američki predsjednik Joe Biden odobrio 80 miliona dolara pomoći Tajvanu za kupovinu vojne opreme, što je Kina naravno osudila.

“Strano vojno finansiranje State Departmenta (FMF) će se koristiti za jačanje sposobnosti Tajvana za samoodbranu kroz zajedničku i kombinovanu odbrambenu sposobnost i poboljšanu svijest o pomorskom domenu i sposobnost pomorske sigurnosti”, napisalo je odjeljenje tada u svom obavještenju Kongresu koje je pregledao CNN.