Tadić: Ako Sarajevo može – neka promijeni ime RS, lokalni izbori su politička bitka između Šmita i vlasti RS

Ako Sarajevo može, neka promijeni ime RS-a. Na ideju promjene imena Srebrenice gledam možda namjerno, slučajno, možda pretjerano, kaže u intervjuu za Mrežu savjetnik Milorada Dodika – Ognjen Tadić. Tadić govori i o ponudi o mirnom razdruživanju, svesrpskom saboru, Ustavnom sudu BiH, lokalnim izborima po Schmidtovim pravilima i hoće li izbori biti održani bez SDS-a.

Za subotu je najavljen svesrpski sabor. Šta očekujete? Da li će se ići na sve ili ništa?

Prvo, vrlo važno je da se zna da svako koji je pravio arhitekturu Balkana i srpski narod razbio na nekoliko država, morao je znati da će nekad da se pojavi neka vrsta koordinacije koja nekako drži nacionalnu politiku u saglasnosti u različitim državama.

Drugo, jako je dobro da se taj sabor pojavljuje, prosto zbog toga da se izbjegne napokon taj narativ o tome kako neko iz Beograda, ili odakle već, upravlja svim Srbima.

I da se prikaže jedna slika saborovanja, razgovaranja i zajedničkog raspravljanja o mnogim bitnim nacionalnim pitanjima.

Sljedeći put bit će u Podgorici. Nevažno je gdje se održava. Poenta je da on predstavlja formu u kojoj dolaze Srbi iz regiona da bi razgovarali zajednički o nekim pitanjima, a ne da bi bilo ko naturao ta pitanja.

A što se tiče predviđanja kakvi će biti rezultati sabora i kakve će biti posljedice tih odluka – danas je to praktično nemoguće reći, prosto zbog toga što je to prvi sastanak takvog tipa. Mi tek treba da vidimo kako ljudi razgovaraju tamo, šta su spremni da govore, o čemu su spremni da odlučuju i da vidimo kako će zvanične institucije gdje postoji utjecaj tretirati ta pitanja.

Tako da sve su to otvorena pitanja, ali sve što se dešava, dešava se potpuno u dobroj namjeri da se konsoliduje srpska politika na Balkanu i da na taj način i ljudi koji žive tu sa nama ili oko nas, prosto znaju na čemu su i da možemo razgovarati o svim pitanjima vezanim za budućnost.

Da li je dobra namjera ako se bude razgovaralo o razdruživanju i o podjeli BiH?

Dobra je namjera da se i takve stvari raspravljaju, da se govori o tome kakvo je stanje u BiH, kako je uopšte došlo do ideje koja je vezana za razdruživanje.

Kako će to biti dobra namjera?

Pa dobra namjera zbog toga što, vidite, vi ako bilo što gurate pod tepih, kao u nekom braku, vi u principu ne rješavate problem, stvarate puno veći.

Idejom da se napravi sporazum o razdruživanju i da se uputi Federaciji BiH, i Republika Srpska čini jedan zaista ozbiljan čin, jer na taj način Federaciju, svog partnera, dovodi u prostu poziciju da kaže ili si za razdruživanje ili si za normalizaciju odnosa.

Ovako kako je sada, to prosto ne može ostati. Jer ovo svakodnevno narušavanje Dejtonskog mirovnog sporazuma prosto nije održiv koncept.

Znači ponuda je ili-ili?

Pa u svakom slučaju ili-ili. Ako u Federaciji kažu mi nismo za razdruživanje, svjesni smo da vi niste iz pukog hira takvo nešto predložili, nego da vam nije ugodno u BiH, očito zbog nas, jer pravimo neke probleme vama, hajde da vidimo koji su to problemi pa da ih riješimo.

Zbog čega vama nije ugodno u Bosni i Hercegovini. Zašto se uvijek krivica svaljuje na Sarajevo? Šta to nije ugodno predstavnicima RS-a, građanima Republike Srpske u Republici Srpskoj, odnosno zajedno u Bosni i Hercegovini?

Ovdje se radi o tome da nama nije ugodno zbog stalnih kršenja Dejtonskog mirovnog sporazuma. I to prosto nije više podnošljivo.

A koliko je Sarajevu ugodno kada se non-stop prijeti secesijom, razdruživanjem, odvajanjem?

Pa, pretpostavljam da nije puno. Ali, bilo bi pametnije onda nekome ko vodi politiku u političkom Sarajevu, dakle, ne gradu, nego uopšte u toj formi, da se zapita zašto se Republika Srpska brani od nečega. Dakle, šta je to razlog da je Republika Srpska nezadovoljna.

Od čega se brani Republika Srpska?

Od kršenja Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Ko krši Dejtonski mirovni sporazum?

Evo, posljednje kršenje, Ustavni sud, sebi su produžili mandat preko 70 godina, iako u Dejtonskom mirovnom sporazumu, Aneksu 4, jasno piše da ne može biti dalje vršenje funkcije od 70. godine.

Gospodine Tadić, nakon što je Rezolucija o genocidu u Srebrenici usvojena u UN-u, bile su velike reakcije. U Srbiji, u RS-u se nešto slavilo. Šta ste slavili?

Nisam stekao utisak da se bilo što slavilo. Mislim da to što vi, vjerojatno, doživljavate kao slavlje, a pogrešno, se odnosi na konstataciju da Generalna skupština Ujedinjenih nacija nije izmanipulisana za dnevno političke potrebe kakve postoje u BiH.

Rezultat tog glasanja, ako mislite na to, je takav kakav jeste. Ja mislim da je mnogo veće razočarenje u političkom Sarajevu nego što je nekakvo ushićenje u Banjoj Luci. Ovdje se prosto radi o tome da je Generalna skupština značajnom većinom odbila da se svrsta u koncept koji bi bez postojanja unutrašnjeg konsenzusa u BiH ocjenjivao historijske događaje na način na koji je to predloženo.

Kako je većinom?

Pa, mislim, 110 zemalja nije htjelo da podrži to.

Vi računate i one koje su suzdržani, koji su jasno naznačili kakav odnos imaju prema genocidu u Srebrenici.

Mi ovdje pričamo o Rezoluciji. Rezolucija je imala posebnu svoju svrhu. Ona niti je mijenjala, niti je utjecala na to šta je do sada rečeno i šta se tamo desilo. Ona je imala svoj politički smisao, došla je od strane zemlje, koja je uzrok svih zločina koji su se dešavali na ovim prostorima, još od dolaska Austro-Ugarske, pa do ujedinjenja Njemačke i raspada Jugoslavije.

I u tom smislu bila je neprihvatljiva. I Ruanda se uklapa u te stvari. Ostale zemlje koje su se pridruživale tome imali su očito svoje interese. Mali broj tih zemalja koji se pridružuju nije bio iz reda zemalja koje su učinile genocid u nekim drugim zemljama, uključujući SAD, Belgiju, Francusku, Njemačku itd.

Tako da, sve to skupa kad uzmete, imali ste jednu raspravu kojoj nije bilo ni mjesto ni vrijeme, očigledno zbog, primarno njemačke potrebe da podrži Christiana Schmidta ovdje kao eksponenta svojih interesa i da obezbijedi prodor njegovih aktivnosti radi daljnjeg pokušaja uzurpacije funkcije visokog predstavnika, a da time oslabi poziciju Republike Srpske ili srpskog naroda, koja je pozicija odbrane Dejtona od nelegalnog Christiana Schmidta.

Očigledno je to otišlo u pravcu u kojoj je to ni Nijemci, ni Amerikanci nisu htjeli, pa je došlo i do toga amandmana koji vrlo jasno govori da nijedan narod, kolektivitet, ne može biti odgovoran za genocid, čime je to prestalo biti zapravo tema na takav način.

Zašto se uvijek potenciralo to da se tom Rezolucijom ili presudama u međunarodnim sudovima, od predstavnika iz reda srpskog naroda, da se želi osuditi srpski narod?

Pošten razgovor podrazumijeva činjenice. Ljudi koji su polemisali sa sudom i sa optužbom, oni su ulazili u tu vrstu polemika ili neki stručnjaci koji su imali ovakve ili onakve stavove. Ali polemika za koju vi mene pitate, ona je vođena među stanovništvom. I nije tačno da ne postoji narativ o srpskom narodu kao genocidnom narodu, nije tačno da niko ne optužuje Republiku Srpsku da je genocidna tvorevina, nije tačno da se time ne pokušava ukinuti Dejtonski mirovni sporazum.

Možete li mi navesti primjer, ko je iz Sarajeva rekao da je srpski narod genocidan narod?

Vi sad tražite od mene da ja krenem u optužbu pojedinaca koji su to pisali u svojim naučnim radovima, u svojim knjigama, u svojim novinama, na svojim portalima, u svojim TV intervjuima. Prosto ne želim to da radim.

Ne želim ni ja, nego hoću da vam kažem koliko god izjave Aleksandra Vučića i Dodika bile, toliko smo mogli da čujemo izjave i iz Sarajeva i političara – bosanskih, bošnjačkih, probosanskih, kako god da ih nazvali, koji su uporno govorili da srpski narod nije genocidan narod.

Znamo se mi svi dobro na ovim prostorima. Ova Rezolucija je zapravo sve te maske skinula. Zna srpski narod s kim živi u BiH i zna šta bi mu se desilo ukoliko nije u stanju da se institucionalno zaštiti.

I druga strana, znaju i Hrvati s kim žive, znaju i Bošnjaci s kim žive, i možda je u tom smislu dobro da su sve te maske konačno skinute.

Nakon te Rezolucije, Dodik je izašao sa ovom ponudom o mirnom razdruživanju. Šta bi se desilo da neko iz Sarajeva ponudi mirno ukidanje RS-a?

Pa neka ponudi. Ako misli da ima argumente za to, ako misli da je to nešto što bi se moglo učiniti nenarušavanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma, svako ima pravo na bilo koju legitimnu političku ideju, ukoliko je legitimna i legalna. Ali prvo sam mora da procijeni da li je legitimna i da li je legalna.

Kako gledate na ideju za ukidanje imena Srebrenice?

Prvo, samo ime Srebrenica je ime koje je iz rječnika mog srpskog naroda. Pod tim imenom Nemanjići su preuzeli Srebrenicu od mađarskih vladara i do današnjeg dana u našem je rječniku.

U tom smislu ja imam određenu vrstu emocije prema njoj kao bilo kojoj drugoj riječi koja dolazi iz srpskog rječnika. Međutim, pokušajte da živite, da se zamislite da živite u tom gradu i da gdje god odete, kada vas neko pita odakle ste, da automatski dobijete status nekoga ko je vršio, kako bih rekao, zločin, genocid, bilo šta u očima drugih ljudi.

Dakle, nije lako živjeti sa tim. Previše je poslijeratne nepravde na to mjesto bačeno. I gledam na tu ideju kao, možda namjerno, možda slučajno, možda pretjerano, možda logično i objašnjivo rješenje. Da li će do toga doći, ja to zaista ne znam, to bi zaista bio ozbiljan posao.

Ako se krene u promjenu imena Srebrenice, šta ako Sarajevo krene u traženje promjene imena Republike Srpske?

Pa, ako može, neka promijene. Da može, do sad bi promijenili.

A možda do sad nisu htjeli?

Evo, neka pokušaju. Ne mogu ja te stvari vagati na takav način. Ovdje se tačno zna šta je čija nadležnost, ko šta radi i ko je za šta odgovoran.

A u tom smislu Republika Srpska ne čini ništa što je protiv zakona i protiv Ustava. Na kraju krajeva i ovaj Ustavni sud je već donio odluku o tome da je to nadležnost Republike Srpske.

Ali ima visoki predstavnik.

Nema.

Ko kaže?

Pa kaže svako ko vodi računa o dostojanstvu ove zemlje.

Zašto idete onda na izbore po Schmidtovim pravilima?

Zato što to nisu izbori nego je to politička bitka između visokog predstavnika i Republike Srpske, onako kako on zamišlja, odnosno između Republike Srpske i uzurpatora funkcije Republike Srpske, kako to vidi Republika Srpska.

Kako je on uzurpator? Kada je prošle sedmice, baš u intervju za Federalnu televiziju, kazao da je on garant Republike Srpske, a ne Dodik.

Mislim da je Schmidt, iako je političar, Iako politikom zavadi pa vladaj u Bosni i Hercegovini uopšte ne štedi odnose koji su građeni od rata na ovamo i sve ih destruiše koliko god može da bi sebi nekako obezbijedio prođu.

Mislim da je izabrao pogrešno vrijeme i mjesto bitke. Jer pobjeda političkih ideja, neću da kažem vladajuće strukture Republike Srpske, na lokalnim izborima, koje se održavaju po Schmidtovim pravilima, je ogroman poraz Schmidta.

Kako će to biti poraz?

Poraz, kako nije poraz? Prave uslove da poraze politiku koju vodi Republika Srpska i izgubit će na tim izborima.

Kako komentirate činjenicu da SDS ne može, bar trenutno, izaći na izbore?

Jedna tragična situacija u kojoj prosto, iako smo duboko u 21. vijeku, ovdje još uvijek primjenjuju američke sankcije koje nisu primjerene civilizovanim evropskim zemljama. Tako da, apsolutno ne podržavam tu opciju.

Što će se desiti sa SDS-om?

Ne znam što će se desiti sa SDS-om. Ja vidim ove sad, kako bih rekao, gimnastike sa imenom i tako dalje. Tu se razotkrivaju mnoge stvari. Ako bih imao pravo na savjet rukovodstvu SDS-a, predložio bih im da budu puno iskreniji prema narodu.

Da kažu, ukoliko zaista jesu, mi smo se opredijelili da budemo prozapadna stranka, imamo neku saglasnost u Američkoj ambasadi, da bez obzira na ime možemo da izađemo na izbore i tako dalje. Možda takva opcija i treba Republici Srpskoj, sigurno bi imala određen broj birača, ali ovo igranje oko imena…

Gospodine Tadić, vi ste jedan od kandidata za sudiju Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Izgleda da ću duže biti kandidat nego sudija.

Zašto vlast RS-a ne kandiduje sudije u Ustavni sud Bosne i Hercegovine? Zašto odugovlači i šta čeka?

Pa ako je nekom bilo nejasno zašto, ukoliko je postalo neko dvojenje oko tumačenja, je li Ustav dobro primijenjen, da li ga štite ili ne štite – ja mislim da je ovo povećanje granice preko 70% za mandat sudija jasno pokazalo kakav odnos ovaj krnji sastav Ustavnog suda ima prema Ustavu Bosne i Hercegovine. I zaista nema smisla u tome učestvovati.

Odluka Ustavnog suda bila je jasna da nepokretna imovina je državna.

Ništa, kada Federacija i Republika Srpska raspolažu tom imovinom, ne čine protivustavno i protivzakonito. Samo ovakav krnji Ustavni sud kada pokušava da to spriječi čini protivustavni čin. Smatram da su oni neozbiljni i da ne štite Ustav.

Da li možemo krenuti ka evropskom putu ili ćemo se nakon ovog svesrpskog sabora vratiti u devedesete?

Nije nama problem gdje ćemo mi nakon svesrpskog sabora. Nama je problem gdje ćemo mi nakon Rezolucije. Jedan od tri konstitutivna naroda ovdje je pokrenuo hajku planetarnih razmjera protiv jednog od tri konstitutivna naroda.

Dakle, da planeta krene i da progoni Srbe kao zvijeri. I to je propalo. Ne može se sada sjediti i pričati kao da se ništa nije desilo. Zato ta ideja u ponudi razdruživanja, ako neko zaista u Federaciji, ko predvodi Federaciju, nije u stanju da zamisli normalan život ovdje po Dejtonu, nego to doživljava vječnom bitkom između Republike Srpske i Federacije, Srba, Bošnjaka, kako to već u kvadraturi kruga može da izgleda, onda hajde da svako gleda svoja posla.

Kako mi možemo praviti evropske zakone, a da pri tome svako ko glasa za te zakone mora da razmišlja hoće li mu neko zabiti nož u leđa zato što dolazi iz Republike Srpske. Kakav je to evropski duh?

Jeste li ponudili to mirno razdruživanje i Hrvatima?

Još ništa nije otišlo u smislu ponude, ali koliko ja razumijem, Vlada RS-a će ponuditi Vladi FBiH takvo mirno razdruživanje i u toj Federalnoj vladi sjede i Srbi. Dakle, ne samo Bošnjaci i Hrvati, to nije međunacionalno pitanje, nego je to pitanje odnosa između dva entiteta.