Svi smo mi Lana i Amina

Koliko puta ste čuli ime Lana Pudar posljednjih mjeseci? Na koliko je takmičenja u tom periodu bila, koja vremena i medalje je osvojila, gdje je rođena?

Čudo od djeteta. Nema adekvatnijeg opisa ove mlade plivačice koja se penje ka samom vrhu u sportu koji je davno odabrala. Ni punoljetna nije, a toliko toga je osvojila, pa i simpatije Bosanaca i Hercegovaca.

Ponos! Ponos prije svega svoje porodice, kluba koji predstavlja, pa tek onda države. Znate zašto? Jer joj ta ista država nije ništa dala.

Sve je Lana, zahvaljujući ocu, majci i treneru, sama postigla. Sada se oni koji su se davno trebali uključiti u plivanje, osigurati adekvatne uvjete za treniranje i ulagati u ovaj sport busaju u prsa i upućuju kojekakve čestitke putem društvenih mreža.

Možda oni na vlasti misle da je dovoljno da Lana i stotine druge djece plivaju u oronulim gradskim bazenima, ili ljeti desetak dana na moru vježbaju stil delfin s ovim plemenitim životinjama zajedno. Možda… Nismo sigurni koja je gora varijanta, da misle ovo navedeno ili da znaju da plivačima treba mnogo više. Znaju, a ignoriraju.

Već se organizira doček Sirene, kako odmilja zovu Lanu u Mostaru, a najavljuje se i predstavljanje idejnog projekta za izgradnju olimpijskog bazena. Pročitajte opet prethodnu rečenicu.

Da, Lana je prvo morala “pola svijeta osvojiti” da bi joj njena država osigurala adekvatan bazen i uložila koju marku.

Kada pomislite na Lanu, pomislite i na Aminu Kajtaz, plivačicu koja je naposljetku odustala od BiH i plivanja te predstavlja susjednu Hrvatsku.

I učinit će ih ponosnima, vjerujemo. I nas će, jer ćemo se opet busati u prsa i govoriti kako je ona Bosanka i Hercegovka. Kasno će biti.

Avaz