Stručnjaci protiv doživotnog zatvora i smrtne kazne: Ko su osuđenici za najteža djela

Sudovi u BiH rijetko su se odlučivali na izricanje maksimalnih zatvorskih kazni i do sada su one primijenjene samo u slučajevima okorjelih, svirepih ubica koji će iza rešetaka, najvjerovatnije, ostati do kraja života.

Zeničanin Edib Buljubašić je 2000. godine osuđen na 54 godine zatvora te je tako postao zatvorenik s najdužom do sada izrečenom kaznom za više krivičnih djela. Buljubašić je kroz više postupaka osuđen zbog četverostrukog ubistva – portira, supruge, snahe i oca, ali i ratnih zločina. Na slobodu bi mogao izaći tek 2043. godine.

Teška djela

Jasminko Jašarević osuđen je na 42 godine zbog ubistva dvije osobe u Mostaru. Tomislav Petrović iz Gornje Lipnice kod Tuzle osuđen je na 40 godina zatvora, nakon što je 2008. godine ubio šestero komšija.

U pamćenju bh. javnosti još je svježa presuda Zijadu Turkoviću i Milenku Lakiću, koji su dobili 40, odnosno 35 godina zatvora, zbog pet ubistava, pokušaja ubistva, pljačke i prodaje droge.

Muriz Brkić i Avdija Selimović osuđeni su na po 40 godina nakon što su kod Olova na svirep način ubili Arnelu Đogić, a njeno tijelo bacili u kanjon rijeke Stupčanice.

Vaso Nešković i Saša Lazić iz Bijeljine izdržavaju kazne od 35 i 30 godina zbog ubistva dvije osobe kod Ugljevika. Teško je zaboraviti i krvavi pohod Muamera Topalovića iz Konjica, koji je na Badnje veče prije 19 godina ubio članove porodice Anđelić. Osuđen je na 35 godina zatvora.

Zbog zločina koje su počinili, svirepi kriminalci i ubice kraj života dočekat će u zatvoru, ali zbog ovih te velikog broja ubistava za koje se izvršitelji osuđuju na mnogo niže kazne, u bh. javnosti prisutna je stalna dilema – je li ubistvo adekvatno sankcionirano. Dio stručne javnosti smatra da kazna od 21 do 45 godina zatvora za najteža krivična djela počinjena s predumišljajem nije adekvatna.

Mišljenje stručnjaka

U RS su u februaru usvojene izmjene Krivičnog zakona, kojima je za teška ubistva, obljubu nad djetetom sa smrtnom posljedicom, ubistva najviših zvaničnika RS i slično, predviđena i kazna doživotnog zatvora.

Poznati advokat Vlado Adamović kaže da kazne ne mogu, niti im je to svrha, nadoknaditi pričinjenu štetu, već služe da preventivno djeluju na buduće izvršioce. Pojašnjava da zakon pravi razliku između ubistava na mah, prekoračenjem nužne odbrane, s predumišljajem, a izrečenim kaznama ostavlja se i mogućnost resocijalizacije izvršioca.

– Penologija (nauka o izvršenju sankcija, op. a.) je na čvrstom stanovištu da kazna doživotnog zatvora i smrtna kazna nemaju efekt, jer se svrha kažnjavanja – mogućnost resocijalizacije, vraćanja u društvo čovjeka koji je napravio pa i najgore krivično djelo – time gubi. To onda nije kazna, već odmazda. Mnogi se slažu da je kazna doživotnog zatvora teža i od smrtne, jer neki u zatvoru žive i po 70-80 godina, pa se to smatra nehumanim – kaže Adamović.

Tendencija humanizacije

Prof. dr. Sadmir Karović, profesor krivičnog prava i edukator u Centru za edukaciju sudija i tužilaca FBiH, smatra da uvođenje kazne doživotnog zatvora nije u skladu s tendencijom humanizacije i da s krivičnopravnom represijom ne treba pretjerivati.

– U savremenom krivičnom pravu itekako je artikulirana i prisutna tendencija humanizacije, koja se ispoljava na prava osumnjičene, optužene i osuđene osobe. Primjena represije je svedena na minimum kako bi se mogao postići legitiman zakonski cilj. BiH je potpisnica brojnih međunarodnih ugovora i konvencija te je preuzela i određene obaveze da harmonizira i prilagodi svoje krivično zakonodavstvo – kaže Karović te dodaje da svako zakonsko rješenje treba biti podvrgnuto naučnoj i stručnoj kritici, da nema konačnih rješenja, da sankcije zaslužuju preispitivanje, ali ne ad hoc, već na osnovu analize rezultata.