Stav OHR-a iz 2018. godine: Izborni zakon u svemu mora pratiti odredbe Ustava FBiH, a ne obrnuto

Nakon što je Borjana Krišto 2018. godine uputila apelaciju Ustavnom sudu BiH, kojom je tražila brisanje pojedinih odredbi Ustava FBiH o rasporedu mandata u Domu naroda FBiH, na zahtjev Suda OHR je uputio podnesak gdje je kao vrhovni tumač Dejtonskog sporazuma iznio mišljenje koje je primoralo Krišto da povuče apelaciju.

Sadržaj podneska pokazuje sav apsurd pregovora o izbornom zakonu te nameće niz pitanja.

Podnesak Ureda visokog predstavnika iz 2018. godine predstavljao je tumačenje zahtjeva Krišto, koje je na jasan način osporilo sve argumente koje je apelantica iznijela, te su zaključci OHR-a danas jednako aktuelni, naročito u kontekstu pritiska da se provede izborna reforma po svaku cijenu. Prije nego se osvrnemo na stav OHR-a, važno je podsjetiti na sadržaj apelacije.

Svojom apelacijom Krišto je dovela u pitanje ustavnost principa 1/1/1 sadržanog u Ustavu FBiH, koji kaže da u Dom naroda Parlamenta FBiH mora biti izabran jedan Bošnjak, jedan Srbin i jedan Hrvat iz svih deset kantonalnih skupština. Godinu od podnošenja apelacije Krišto je povukla apelaciju jer je prema svemu sudeći dobila informaciju da Ustavni sud BiH neće poništiti princip 1/1/1.

Na krilima presude Ustavnog suda BiH u slučaju “Ljubić” iz 2016. godine, koja je suštinski izbrisala dijelove Izbornog zakona koji nisu bili u skladu s Ustavom Federacije BiH, Krišto se nadala da će srušiti Ustav Federacije BiH i tako ne samo otvoriti pitanje Izbornog zakona već i Ustava Federacije BiH.

Razlika između Izbornog zakona i Ustava FBiH ogledala se u tome da je u Ustavu FBiH stajala uslovna odredba, da će po jedan Bošnjak, Hrvat i Srbin biti delegirani iz svakog kantona u Dom naroda FBiH samo ako je izabran u kantonalnu skupštinu, dok je u Izbornom zakonu bila aposlutna. U prijevodu, ako građani ne izaberu makar jednog Hrvata, Srbina i Bošnjaka na neposrednim izborima u kantonalnu skupštinu, jedno delegantsko mjesto bit će prebačeno nekom drugom kantonu. Ustavni sud je samo uskladio Izborni zakon s Ustavom FBiH, a ne obrnuto.

Da ne postoje spomenute odredbe u Ustavu FBiH, Dom naroda FBiH ne bi mogao biti formiran nakon prošlih Opštih izbora.

OHR je u svom podnesku kazao da ovlasti Doma naroda FBiH jesu u nadležnosti Federacije BiH.

“Samim tim, na osnovu sudske prakse Ustavnog suda, ona ne spadaju u isključive nadležnosti Bosne i Hercegovine, nego predstavljaju nadležnosti koje potpadaju pod organizacionu autonomiju Federacije”, stoji u podnesku.

S tim u vezi OHR je naglasio da Izborni zakon ne može biti iznad Ustava Federacije BiH, već se mora prilagoditi njegovom sadržaju.

“Shodno tome, važno je naglasiti da je na Ustavu FBiH da utvrdi sastav Parlamenta Federacije i postavi principe koji se primjenjuju na odabir njegovih članova, dok se u Izbornom zakonu moraju reflektirati i ‘operacionalizirati’ ona pravila koja su sadržana u Ustavu”, navodi se.

Najinteresantniji dio u podnesku jeste da ni sam Božo Ljubić, član Hrvatskog narodnog sabora, koji je 2014. podnio apelaciju Ustavnom sudu, nije osporio princip 1/1/1, odnosno ustavnost ove odredbe, već se upravo pozvao na nju i da spomenuta odredba Ustava FBiH slijedi uvjetnu opciju, a ne apsolutnu. Dok se Ljubić pozvao na tu odredbu Ustava FBiH da bi otvorio pitanje Izbornog zakona i tako izazvao politički haos, Krišto je četiri godine kasnije pokušala osporiti istu tu odredbu, ali je ovakvim stavom OHR-a onemogućena.

Tokom pregovora u Neumu HDZ-ov prijedlog je bio da se članovi unutar pojedinih etničkih klubova u Domu naroda FBiH biraju na principu 16+1, što bi u praksi značilo da pojedini kantoni uopšte ne bi birali makar jednog delegata iz svakog konstitutivnog naroda, ako je takav izabran u kantonalnu skupštinu.

Prema tome, prijedlog HDZ-a direktno krši princip 1/1/1 Ustava FBiH pa je čak i samo razmatranje takvih rješenja, u čemu su aktivno učestvovali Matthew Palmer i Angelina Eichhorst predstavljalo potpuno ignorisanje Ustava FBiH, jer izmjene Izbornog zakona ne mogu brisati odredbe Ustava FBiH bez odluke Parlamenta FBiH, čija uloga je potpuno ignorisana. Medijatori su imali otvoren prostor da razgovaraju o izboru članova Predsjedništva BiH i načinu izbora Doma naroda Parlamentrane skupštine BiH, što je osporeno presudama Evropskog suda za ljudska prava, a ne o legitimnom predstavljanju, jer presuda “Ljubić” je provedena.

Jasno je rečeno da će sve izmjene uključivati samo glasanje u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine. Bilo koji sudionik pregovora, bez obzira na to kojoj stranci pripadao, pristankom da se razgovara o odredbama izbornog zakona koje određuje Ustav FBiH, a da to ne uključuje promjene Ustava FBiH u Parlamentu FBiH, predstavlja blago rečeno neoprezan politički potez.