Stara generacija Zmajeva – šuplja u odbrani, nova generacija – bez municije u napadu

Jedan od glavnih razloga zašto je komentator Marjan Mijajlović fudbalsku reprezentaciju BiH nazvao Zmajevima su golovi. Čovjek više nije znao šta reći jer je naša reprezentacija punila mreže svake ekipe koja joj dođe ili kojoj dođe, pa je jednom iz njegovih usta izletjelo ‘Zmajevi’.

Sinonim za tu generaciju koju je s klupe predvodio Miroslav Ćiro Blažević bila je ofanzivna igra i mnoštvo postignutih golova. Jednoj Belgiji smo u tri dana zabili šest komada, Estoniji u dva meča devet, Armeniji šest u također dva meča, sve u jednim kvalifikacijama. U tim kvalifikacijama dali smo 18 golova na 6 utakmica što je tačno tri gola po meču. Imali smo istu gol razliku kao i Španija, i to ona najjača Španija svih vremena, ne ova današnja. Španija sa Fernandom Torresom, Davidom Villom, Xavijem, Andresom Inieston, Davidom Silvom, Cescom Fabregasom, Xabi Alonsom…

Poređenja radi, naš državni tim je u posljednjim kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo na 8 mečeva postigao svega 9 golova. Dakle, duplo manje.

U dosadašnjem dijelu kvalifikacija za EP dali smo tri gola na tri meča i to sva tri Islandu u prvom meču, dok u prethodna dva nismo stvorili više od tri prilike ukupno.

U odbrani skoncentrisan talenat

Fudbalska reprezentacija BiH i danas ima mnogo talentovanih fudbalera koji će vjerovatno napraviti velike karijere. Tu prije svih mislimo na Anela Ahmedhodžića, Amara Dedića, Benjamina Tahirovića, Adriana Leona-Barišića… Pored njih, čiji domet su vjerovatno najveći evropski klubovi, imamo fudbalere koji nisu baš daleko od tog nivoa poput Dennisa Hadžikadunića ili Jusufa Gazibegovića. Problem je što svi oni igraju bliže svom nego protivničkom golu.

Nekad nismo imali ni jednog beka kako treba, danas ih imamo na izvoz, i to prema evropskoj fudbalskoj eliti. Nekad nismo imali štopera i molili smo Boga da se Emir Spahić ne povrijedi, danas nam je svaki drugi talentovani fudbaler štoper.

Nekad smo imali napadača na izvoz, danas molimo Boga da se Edin Džeko ne povrijedi. Jer ako se Džeko povrijedi, koga ćemo staviti u napad.

Prevljak, Hamulić, Demirović, Bilbija

Po imenima gledano, ima tu talenta. Nisu to loši igrači, ali igru ni jednog, osim Nemanje Bilbije, barem u posljednjih 6 mjeseci ili godinu dana, ne karakteriše veliki broj postignutih golova.

Tako je Prevljak odigrao jednu od golgeterskih slabijih sezona. U Belgiji je postigao svega 6 golova na 30 utakmica. Demirović je u Bundesligi dao solidnih osam golova, sedam iz igre i jedan s penala, ali u reprezentaciji na 17 mečeva ima svega jedan gol. Said Hamulić je posljednji gol dao dok je igrao u Poljskoj. U Ligue 1 za Toulouse je upisao samo 98 minuta.

Jedini koji ima golgetersku statistiku iza sebe je Nemanja Bilbija koji ne dobija često priliku za igru u dresu s državnim grbom.

Sve nade i dalje polažemo u 37-godišnjeg Džeku, fudbalera čija je sezona trajala do prije nekoliko dana, a završena je najtežom mogućom utakmicom – finalom Lige prvaka protiv Manchester Cityja. Bilo je teško, skoro nemoguće, ponovo se na njega osloniti i očekivati da će nas izvući.

Džeko se zadnjih godina dosta troši, igrajući većinom sam u našem napadu, pa je tako i njegova oštrica pred golom protivnika istupila. Na posljednja 23 meča postigao je šest golova.

Luksemburg

Ako Zmajevi budu neefikasni i protiv Luksemburga i, ne daj bože, ne postignu ponovo gol, kvalifikacije su blizu kraja. Slovačka nam najvjerovatnije bježi na šest bodova (u slučaju našeg remija, o porazu da ne pričamo) i situacija bi bila jako teška.

Zato sutra navečer u Zenici golova mora biti. Napadači moraju biti raspoloženi. To je utakmica biti ili ne biti. Sretno Zamjevi!