Stanovnici Željeznog Polja u zeničkoj kasarni: Svi bismo kući, ali nam niko ne može reći da je to sigurno

Stanovnici sela Starina, Bistrica i Kolići, koji su evakuisani iz svojih potpuno uništenih kuća usljed poplava i klizišta, dane provode u šoku, ali i nadi da će se jednog dana vratiti kući.

Stanovnici Željeznog Polja, sela Starina, Bistrica i Kolići, koji su evakuisani iz svojih potpuno uništenih kuća usljed poplava i klizišta koji su pogodili BiH sredinom maja, dane provode i dalje u šoku, ali i nadi u bolje sutra, u kasarni “7. Muslimanske brigade” u Zenici.

Prošli je više od pola mjeseca od kako su napustili svoje domove i bez ičega došli u Zenicu. Izraslija djeca i muževi su ostali u spomenutim selima kako bi pratili dešavanja, ali i čuvali ono što je ostalo neoštećeno. Međutim, dani prolaze, a ništa se ne mijenja. Niko im ne nudi nikakvo rješenje, dok se oni nemaju gdje vratiti jer njihovi domovi više nisu sigurni.

Agonija stanovnika poplavama i klizištima pogođenih područja zamijenjena je neizvijesnošću za budućnost.

Ekipa Anadolu Agency (AA) posjetila je kasarnu koja se od početka poplava i pokretanja klizišta koristi kao prihvatni, privremeni centar za oko 129 stanovnika izbjeglih sa ugroženih područja Zeničko-dobojskog kantona.

– Strah od svake nove kiše –

Hana Redžić iz Željeznog Polja kaže za AA da je u kasarnu došla prije desetak dana.

“Lijepo nam je ovdje. Ali nedostaje nam naša kuća i sve što smo ostavili iza sebe”, pojasnila je Redžić.

Kako kaže, povratka u njeno selo nema.

“Ostalo nam je sve. Muž i troje djece su mi ostali gore u selu. Kad pada kiša, odmah nas je strah. Uvijek smo pod strahom”, poručila je Redžić.

Azemina Hazić iz sela Kolići kaže da je njena kuća ostala neoštećena, ali ne može doći do nje.

“Kuće ispod moje su uništene. Klizišta su na sve strane. Putevi su uništeni. Svi bismo željeli kući, ali niko nam ne može reći da je sigurno”, pojasnila je Hazić.

U razgovoru za AA, kaže da su čuli kako su dolazili neki strani stručnjaci koji rade testiranja o sigurnosti zemljišta te da su kazali kako treba posaditi šumu na tom području.

“Ali, kada će šuma izrasti da bi čuvala zemlju? Nema od toga ništa. Tamo se može živjeti, ali kako doći do tamo i znati da se ništa neće dogoditi. Klizišta su na sve strane”, pojasnila je Hazić.

Azemina Hazić ima 73 godine i kaže da bi se najviše voljela vratiti u svoju kuću gdje živi sa sinom i troje unučadi.

“Najljepše je na selu. Ali ne znamo šta dalje. Niko nam još ne predlaže nikakvo rješenje”, poručila je Hazić.

Govoreći o životu u kasarni u Zenici, Hazić kaže da joj je lijepo, ali da se osjećaju kao izbjeglice.

Saliha Fejzić iz Kolića kaže također kako im je u kasarni lijepo, ali da bi najviše voljela da se vrati svojoj kući.

“Vratila bih se jedino ukoliko neko kaže da je sigurno tamo. Moja kuća je čitava, ali su klizišta sa svih strana”, pojasnila je Fejzić.

U Salihinom selu nakon klizišta više nema puta ni električne energije.

– Tužni pogledi i dom u mislima –

U kasarni Oružanih snaga BiH u Zenici, koja je otvorila svoja vrata za ljude čiji životi su ugroženi katastrofom koja je nedavno pogodila ovaj dio BiH, iz sela Kolići je i Fatima Hazić. Ona kaže da joj u kasarni ništa ne nedostaje, ali da joj je stalno u mislima njena kuća.

“Fale nam naša djeca, muževi koji su još tamo i čuvaju selo. Čujem se sa njima i dođu nam ponekad samo na sat vremena”, ispričala je Hazić.

Ona kaže da je sa suprugom sagradila kuću prije tri godine, ali da u nju više nema povratka zbog klizišta.

“Povratka nema, jer svaki put kad padne kiša morali bismo izaći iz kuće”, kaže Fatima.

Dok smo napuštali kasarnu u Zenici, ispratili su nas tužni pogledi supruga, majki, sestara koje se nadaju da će opet sretno živjeti i raditi u svojim selima, u svojim kućama i sa svojim porodicama.

Vesna Bešić/Agencija Anadolija