Šta ti rade komšije: 35 godina projekta koji je ujedinio Jugoslavene u kiču

Serija dugometražnih filmova “Hajde da se volimo” započela je 1987. godine i sastojala se od tri naslova u kojima je zablistala najveća jugoslavenska muzička zvijezda Lepa Brena.

Postoji neka prešutna lista jugoslavenskih filmova, koji spadaju u teški kič, ali ih s nevjerovatnim entuzijazmom gledamo uvijek iznova. Od “Tesne kože” do “Žikine dinastije”, na dugoj listi “lakih kadrova” nalazi se i hit trilogija “Hajde da se volimo”, koja je predstavljala sve same estradne bisere bivše države. Lepu Brenu, “Slatki greh”, ljepote domovine i tada vodeće glumce kada je u pitanju komedija. Neki od njih su ovim filmom obilježili početak svojih karijera. Među njima su bili Admir Glamočak i Emir Hadžihafizbegović, koji je reprizirao svoj lik Bogoljuba Šaulića iz Audicije. Dragomir Bojanić Gidra i Velimir Bata Živojinović u to doba bili su dežurni za komediju.

Nadnacionalni identitet bivše države, socijalna pravda, bratstvo i jedinstvo i klasje panonsko, utabali su put narodnjačke zvijezde Fahrete Jahić, koji je nesumnjivo vodio u pravcu uspješnog biznisa. Projekt “Hajde da se volimo” parazitirao je na kiču, Breninim dugim nogama i lošim vicevima, hipnotizirajući široke narodne mase. U priči su se promovirali svi republički stereotipi. Albanci su kupovali nekretnine kako bi uhljebili brojnu familiju, Bosanci su bili konobari ograničenih intelektualnih sposobnosti, Srbi perfidni, Hrvati su hinili kulturu, a Crnogorci su bili zatucani.

Imam pesmu da vam pevam

“Hajde da se volimo” je označio početak muzičke trilogije u kojoj se prati fama oko jugoslavenske pevačice Lepe Brene i njenog benda “Slatki greh”. Radnja je pratila putešestvije ultimativne muzičke zvijezde, situacije u kojima se nalazila prilikom svojih nastupa i armiju opčinjenih muškaraca koji su na sve moguće načine pokušavali osvojiti njeno srce. Plesala je, pjevala i pokazivala borilačke vještine. Bilo je to vrijeme bezbrižnih osamdesetih godina, čiju sigurnost mnogi danas opisuju tvrdnjom da se moglo spavati i na klupi u parku, a progresivnost time da su pjevačice spotove mogle snimati i u kupaćim kostimima.

Zanimljivo je da je “Hajde da se volimo” bio tolliko skup da su ga u šali uspoređivali sa visokobudžetnim jugoslavenskim filmom “Sutjeska” (1972.). Projekt je osmislio tadašnji menadžer Radoslav Raka Đokić, koji je s Lepom Brenom bio napustio Televiziju Beograd i počeo sarađivati s izdavačkom kućom “Diskoton”. Megalomanija produkcije je bila takva da su lokacije za snimanje spotova uključivale Madrid, London, Miami, Istanbul i Nairobi, a domoljublje se promoviralo snimajući domaće bisere poput Dubrovnika, Mostara, Korčule i Durmitora.

Već 1989. kreće se sa realizacijom “Hajde da se volimo 2”, koji ovog puta režira Stanko Crnobrnja. Film je prodan na video trakama u čak osamdeset hiljada primjeraka, a masovna histerija za domaćom verzijom Marylin Monroe je bila takva da su video-klubovi ove VHS-ove iznajmnljivali na sat, umjesto na dan. Jugoslaveni naprosto nisu morali ni o čemu razmišljati, osim pjevušiti taktove pjesama i misliti kako žive u najljepšoj državi na svijetu. Ona je baš poput zlatokose djevojke, kojoj su oči more Jadransko, a duša slovenska. Pitanja su mogli postavljali samo Vlado Kalember, Danijel Popović i Alen Islamović, kao u pjesmi “Jugoslovenka”.

Treći film iz serijala pušten je krajem 1990. godine, čija se okosnica radnje vrtila oko lažne vijesti u novinama da se Lepa Brena udaje za bogatog Australca. Organizirana svadba bila je zapravo prevara jednog čovjeka koji je, u nastojanju da zaradi novac, podmetnuo lažnu Brenu. Uskoro, laži, podmetanja i masovna pljačka su se prelili izvan malih i velikih ekrana, a sve razlike među narodima nisu više bile materijal za simpatične doskočice već su metastazirale u nacionalizam.

Najperfidnija laž o Jugoslaviji nije bila u skladu s onom izrekom kako su “u laži kratke noge”. Lagali su nas dugim Breninim nogama.