Šta je zapravo istina o “operaciji Halijard”

Organizatori Sarajevo Film Festivala (SFF) našli su se u dosta neugodnoj situaciji nakon što je na ovogodišnjem izdanju CineLink dana flmske industrije predstavljen film kojeg radi srbijanski reditelj Radoš Bajić, a nosi naslov “Heroji Haliarda”. U tom se filmu glorificira uloga četnika zbog spašavanja savezničkih pilota čiji su avioni u borbenim misijama tokom Drugog svjetskog rata oboreni nad područjem Jugoslavije, piše Jutarnji.hr.

“Operacija Haliard” bio je naziv za misiju koju su 1944. godine uspostavili Amerikanci kako bi organizirali evakuaciju svojih i britanskih pilota oborenih nad Srbijom, a pri tom su se oslanjali na logističku podršku četnika Draže Mihailovića koji su kontrolirali dio teritorija pogodnog za uspostavu izletišta. U Bajićevom filmu, četnici su “dobri momci” koji su prijatelji savezničkih pilota. Uskoro su uslijedile brojne optužbe da se radi o revizionističkom pristupu historiji Drugog svjetskog rata u Srbiji čiji je cilj prikazati četnike kao borce za slobodu, a ne kao saradnike okupatora što su nedvojbeno bili. Šta je bilo u stvarnosti?

Još 1977. Tomas Mateson (Matteson) je u istraživanju za Vojni koledž Zračnih snaga SAD-a napisao kako su “Iako zahvalni za zaštitu koju su pružali Mihailovićevi ljudi, spašeni avijatičari pokazali suzdržano oduševljenje prema svojim spasiteljima, četnicima. Uglavnom su se slagali oko toga da je njihovo spašavanje velikim dijelom rezultat napora ACRU-ovog (Air Crew Rescue Unit) spasilačkog tima, a ne, kako su neki vjerovali, četničke odanosti ili predanosti savezničkoj ideji.

Nesporni dokazi

Čak postoje i nesporni dokazi kako je Draža Mihailović skrivao neke avijatičare od ACRU-a kako bi ih mogao predstavljati kao “američke predstavnike” u četničkom pokretu. Na primjer, američkog pilota, koji se padobranom spustio u Srbiju 3. jula 1944., četnici su držali do 4. oktobra te godine, kada je uspio pobjeći partizanima, odakle je evakuiran 17. oktobra”, otkrio je Mateson.

Američki historičar Robert Donia koji je detaljno istražio Operaciju Haliard, napisao je kako je u dvadeset prvom stoljeću, američka vlada, isprva preko svoje ambasade u Beogradu, promicala je obilježavanje sjećanja na operaciju Haliard u nadi da će poboljšati američko-srpske odnose i uvjeriti Srbiju da se pridruži NATO-u, EU i drugim euroatlantskim organizacijama. Donia je pojasnio da su te memorijalne aktivnosti promovirale “jednostranu, nepotpunu četničku verziju spašavanja Haliarda.”

U stvarnosti, prema određenim statističarima sa područja Jugoslavije spašeno 2.364 pilota, te ove procjene navode da su partizani spasili oko 2.000 pilota, a četnici 350. Naknadna prebrojavanja su pokazala da je sa četničke teritorije spašeno 500 do 600 pilota. Konzervativna procjena govori da su partizani spasili najmanje duplo više pilota od četnika.

Redizajniranje historije

U istraživačkom radu “The Forgotten Thousands: The Historiography of World War II Rescues of Allied Airmen in Yugoslavia” Robert Donia je objasnio kako su se pročetnički radovi uglavnom bazirali na sjećanjima američkog majora Ričarda Feldmena (Richard Feldman), čiji je avion također bio srušen nad Srbijom. Nakon Drugog svjetskog rata, piloti koje su spasili četnici predvođeni Feldmenom bili su bijesni kada je Draža Mihailović osuđen za izdaju, budući su oni povjerovali u priče koje su čuli od četnika o partizanima kao izdajnicima. U atmosferi Hladnog rata uspjeli su izlobirati da predsjednik SAD-a Heri Truman (Harry) Mihailoviću dodijeli orden “Legije za zasluge”, ali koja je ostala tajna.

Međutim, priča o četnicima koji spašavaju Amerikance, samo je zadnje poglavlje beogradskog redizajniranja historije Srba i Srbije, kao junačkog naroda koji je uvijek na ispravnoj strani, makar i po cijenu ogromnih žrtava. S tim ciljem već čitavu deceniju izlaze filmovi i serije, koji, mada nemaju međunarodni odjek, ali dramatično utječu na stavove većine stanovništva u Srbiji, piše Jutarnji.

Zapravo je prekrajanje historije započelo prije deset godina, kada je 2013. Radoš Bajić snimio seriju Ravna Gora. U priči o kapitulaciji Kraljevine Jugoslavije, veličaju se četnički pokret i Draža Mihailović, objašnjava da su Srbi izdani 1941. baš kao i nepunih 30 godina ranije, te kako su Hrvati isključivi krivci za raspad Kraljevine Jugoslavije. Ima i zabavno-banalnih dijelova poput toga da je Tito prikazan kao hohštapler kojem su na pameti uglavnom zgodne Srpkinje, a tek onda podizanje revolucije.

Prema istovjetnoj ideološkoj matrici napravljena je 2021. godine i serija Aleksandar od Jugoslavije, prema romanu Vuka Draškovića, koja počinje u trenutku kad se kralj vraća iz Prvog svjetskog rata u oslobođeni Beograd 1918., a završava atentaom u Marseju 1934. godine. Još jednom su Srbi dobrodušno i naivno ušli u državu s Hrvatima i ostalima, umjesto da formiraju Veliku Srbiju. Istina neki među njima su to odmah razumjeli pa jedan od likova govori: “Zajedničke države s Hrvatima ne može biti, ne može!” Ali, Aleksandar je naivan i brine o pravima Slovenaca i Hrvata, koji će mu na kraju doći glave.

S historijskog stajališta i ovdje je riječ o falsifikatu u kojem se prešućuje da su u toj državi Srbi vladali u politici i vojsci, zbog kritika se završavalo na robiji, a Makedonci, Albanci, Crnogorci i Bošnjaci nisu uopće priznavani kao nacije.

Film Dara iz Jasenovca

Prošle godine plasiran je film Dara iz Jasenovca. O kakvom djelu je riječ pokazala je filmska kritika u američkim dnevnim novinama Los Angeles Times koju potpisuje Robert Abele. Prema LA Timesu, film redatelja Petra Antonijevića “će na kušnju staviti strpljenje” čak i najrigoroznijih izučavatelja kulturalnih prikaza genocida. “Tanak je furnir historijske realnosti na tom očito nativističkom i manipulativnom filmu”, napisao je Robert Abele.

U januaru ove godine započela je projekcija dugo očekivanog filma “Oluja”, redatelja i scenarista Miloša Radunovića, koji je predstavljen kao “antiratni film s ratnom temom” o “stradanju i protjerivanju više od 250.000 Srba” iz Hrvatske u septembru 1995. godine. Razumije se da u filmu nema govora o prethodnom etničkom čišćenju hrvatskog stanovništva, a Hrvati su prikazani kao negativci koji ubijaju i protjeruju Srbe. S takvim sadržajem Oluja ima i edukativnu ulogu i trebala bi se prikazivati svim učenicima u Srbiji “jer opisuje konkretan događaj stradanja Srba u Hrvatskoj, i drugoj, univerzalnijoj, o ugrožavanju dječjih i ljudskih prava u ratnim uvjetima, o pravdi, osveti, zlu koje se lako širi, a teško zaustavlja”.

Sve je jednostavno. Srbija nema namjeru priznati odgovornost za ratove i zločine počinjene u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu, ali najgore je to što je ovo stav koji zastupaju sve tamošnje važne stranke i političari. Brojni su pokazatelji iz kojih je vidljivo da režim Srbiju pokušava predstaviti kao žrtvu ratova i to ne samo devedesetih, nego i 1918., 1941. i 1945.

U tome se ide i dalje pa je Filmski centar Srbije recentno dodijelio 210.000 eura za snimanje filma “Linija” režisera Dragoljuba Elčića, koji se bavi dobrovoljnim dolaskom dr. Miodraga Lazića na prvu borbenu liniju ratom zahvaćenog Sarajeva, tačnije na Grbavicu i formiranjem ratne bolnice na prvoj liniji fronte. Opsada Sarajeva koje su srpske snage držale u okruženju trajala je 44 mjeseca, a ubijeno je oko 14.000 ljudi. Sada Srbija finansira djelo o životima Srba koji su opkoli grad, a sve se predstavlja kao “ratni film čija osnovna dramska konstrukcija predstavlja junaka koji se u biti bori za život u nemilosrdnom ratnom okruženju”, piše Jutarnji.hr.