Šta donosi najnovija ekonomska normalnost

Vijest o nedavno održanom sastanku čelnika Evropske unije (EU) u Versaillesu prenijela je većina medija. Ipak, relativno malo pažnje posvećeno je jednoj vrlo značajnoj strateškoj odluci koja će u budućnosti oblikovati privredu i poslovno okruženje zemalja članica EU, kao i onih zemalja koje imaju aspiracije za članstvom. Riječ je o početku druge “nove normalnosti” za poslovni svijet u čijem centru je energetska nezavisnost. No, krenimo redom.

Normalnost trajala do 2019. godine

Ekonomskom normalnošću smatramo privredne tokove kakve smo poznavali do 2019. godine. Sa aspekta poslovnog okruženja, to je podrazumijevalo uredno funkcionisanje svjetske berze, finansijskih sistema, lanaca snabdijevanja, međunarodnog transporta, proizvodnje i snabdijevanje energentima, te stabilan rast finalne potrošnje.

Smirivanje akutnih političkih tenzija na mnogim svjetskim žarištima (npr. Bliski istok) rezultiralo je također otvaranjem novih tržišta. Posebno su se razvijala azijska i afrička tržišta, što je kreiralo brojne poslovne prilike za kompanije širom svijeta.

Pandemija donijela “novu normalnost”

A onda dolazi 2020. godina kada je proglašena pandemija. Uslijedio je famozni lockdown, postalo je odmah jasno da će reperkusije na privredu biti obimne i ozbiljne. I zaista, prije dvije godine svijet nije ušao samo u zdravstvenu krizu, već kako će se uskoro ispostaviti i u ekonomsku krizu. Sve privredne aktivnosti su stale. Ali ne zadugo.

Vrlo brzo je značajan dio privrednih aktivnosti prebačen u digitalno okruženje. Proces digitalne transformacije biznisa nije bio nepoznat prije pandemije, ali se odvijao relativno sporo. No, korona virus se ispostavio kao okidač koji je doveo do rapidnog usvajanja digitalnih rješenja u poslovanju.

Ionako rastući IT sektor u protekle dvije godine je doživio eksplozivan rast, ne samo u Bosni i Hercegovini već širom svijeta, s obzirom da su brojne poslovne aktivnosti – od sastanaka, preko prodaje do plaćanja prešli u digitalnu sferu. Pandemija nije donijela korist samo farmaceutskoj industriji, već i IT industriji. Nakon nekoliko mjeseci pandemije i digitalnih rješenja koja su zamjena za poslovne aktivnosti uživo, postalo je i više nego jasno da će digitalizacija ostati s nama i nakon pandemije. Poslovni svijet je iskusio, i svidjelo mu se kako su ga nazvali, “novo normalno”. Još jednom se potvrdila teza da je kriza zapravo šansa.

Najnoviju normalnost donijela ruska invazija

I baš kad smo mislili da će se poslovanje nastaviti odvijati uz “novo normalno”, 24. februara je počela ruska invazija na Ukrajinu. Svjetske berze su odmah pokazale o kakvom tektonskom poremećaju se tu radi sa aspekta svjetske privrede. Cijene energenata, osnovnih sirovina za proizvodnju hrane, ali i novca, počele su doživljavati ozbiljne skokove. Nije iznenađujuće, s obzirom da je Rusija jedna od vodećih ekonomija svijeta. Prema ukupnoj proizvodnji ta zemlja je u 2021. godini bila 11. ekonomija svijeta po snazi. U pitanju je tržišna ekonomija koja je doživjela snažnu transformaciju nakon raspada Sovjetskog saveza, ali baš kao i tada, i danas se veći dio uspjeha ruske privrede bazira na izvozu nafte i gasa. Procjenjuje se da ta zemlja izvozi između 60 posto i 70 posto nafte i gasa svoje ukupne proizvodnje, najveći je svjetski izvoznik pšenice, spada u vodeće izvoznike uglja, te metala kao što su željezo, čelik, aluminij, nikl i paladijum. Ovi resursi imaju široku primjenu u proizvodnji – od prehrambene, preko kozmetičke do automobilske industrije.

Decenijama se u Evropi, u kojoj se nalazi 12 od 25 najjačih ekonomija svijeta, raspravlja o zavisnosti o ruskim energentima. Privreda je efikasan alat u politici, ona je slijedeći najbolji supstitut za vojnu aktivnost. Otuda kontinuiran, ali naizgled nerealan i vrlo ograničen strah evropskih političara da bi zavisnost o ruskim energentima, prevashodno gasu i nafti, mogli uzrokovati privredno, a time i političko, slabljenje Evrope. No, nakon 24. februara postalo je i više nego jasno da osim vojno-političke krize na istoku Evrope svijet ulazi i u resursno-energetsku krizu. Cijene gasa, nafte, metala, pšenice, i drugih roba na svjetskom tržištu svakodnevno rastu, uz istovremeni rast vrijednosti novca kojim se te robe kupuje, što cijene resursa u konačnici čini još većom. Uporedo sa pokušajima rješavanja vojno-političke krize, a shvatajući i ozbiljnost resursno-energetske krize, čelnici EU su brzo donijeli stratešku odluku prema kojoj će Unija u narednih pet godina aktivno raditi na smanjenju zavisnosti o ruskom gasu, nafti i uglju.

Očigledno je da na taj način ulazimo u novo “novo normalno”, u najnoviju ekonomsku normalnost. Svjetska privreda ulazi u proces nove transformacije. Osim digitalne transformacije, EU sada postavlja temelj i za energetsku transformaciju. Digitalna transformacija je ubrzana prirodnom opasnošću, a energetska transformacija će biti očigledno ubrzana vojnom opasnošću. Biće potrebno više vremena nego u slučaju digitalne transformacije jer je digitalno okruženje već postojalo, no ne treba zaboraviti da i u slučaju energetske transformacije rješenja već postoje. Obnovljiva energija je ona koja je neiscrpna, potiče od sunca, vjetra, vode, biomase, a tehnologije za pretvaranje takve energije u upotrebljiv oblik također već postoje (solarni paneli, vjetroparkovi, prerađivanje otpada, itd.).

Šta najnovija normalnost znači za poslovni svijet?

Iako su i do sada postojale politike i programi EU usmjereni ka energetskim resursima, ipak treba naglasiti da je fokus bio na energetskoj efikasnosti. Sada se, međutim, fokus pomjera na energetsku nezavisnost. I to nije više samo pitanje kreiranja zelene ekonomije, već energetski nezavisne ekonomije, s obzirom da energetska nezavisnost privrede implicira političku nezavisnost od partnera i dobavljača resursa koji je evidentno nepredvidljiv.

Ova odluka EU će u narednih pet godina rapidno promijeniti poslovno okruženje EU, ali vrlo vjerovatno i cijelog svijeta. Donosiće se dodatne političke odluke, formalizirane kroz poslovno zakonodavstvo, na raspolaganju će biti budžeti teški milijarde eura usmjereni ka inovacijama baziranim na znanju, podsticaće se poslovni modeli sa misijom kreiranja energetske nezavisnosti, na raspolaganju će biti subvencije za energetske projekte, sa posebnim fokusom na još snažnije subvencioniranje poljoprivredne proizvodnje, promovisaće se potrošački obrasci bazirani na zelenim politikama, itd.

A šta znači za Bosnu i Hercegovinu?

Za Bosnu i Hercegovinu ova najnovija ekonomska normalnost otvara dva velika strateška pravca razvoja – javne i privatne investicije iz oblasti energetske nezavisnosti. Kao zemlja koja obiluje prirodnim resursima, a istovremeno u sigurnosnom smislu potencijalno slaba tačka Evrope, Bosna i Hercegovina kao država biće nesumnjivo rado viđen aplikant na brojne EU projekte uz pomoć kojih će moći ostvariti vlastitu energetsku nezavisnost. Što se tiče privatnih investicija u energetici, za bosanskohercegovačke kompanije se otvaraju brojne šanse kroz primjenu inovativnih rješenja kojima bi se postigla energetska nezavisnost. One bh. kompanije koje budu kreirale takva rješenja, te ih dovedu do faze komercijalizacije, ostvariće značajnu konkurentsku prednost u najnovijoj ekonomskoj realnosti ne samo na tržištu EU već i na globalnom tržištu.

Samo ljudski komoditet do sada nije dozvoljavao da se nešto više, ozbiljnije i konkretnije uradi po pitanju energetske transformacije. No, kada se javi opasnost (u poslovnom okruženju), u stanju smo odlučno i odlično reagovati. Vidjeli smo u protekle dvije godine fascinantnu inovativnost i fleksibilnost proizvođača, distributera, potrošača i cijelih ekonomija. Nema razloga da se isto i ovaj put ne desi. Rješenja su tu. Samo se treba odvažiti.