“Sretan sam, tradicija se vraća u naše kuće, zanat neće izumrijeti”

Ljubav prema kazandžijskom zanatu Mirsad Brkanić pokazao je još sa 12 godina. Njegova porodica prenosila je sa koljena na koljeno vještine izrade na bakru. Posjetili smo njegovu radnju u sarajevskoj ulici Kazandžiluk koja je uvrštena u UNESCO knjigu.

A da bi danas bio uvršten u UNESCO-vu knjigu, bazirati se mora na proizvodnju proizvoda koji su se radili prije 100 godina – mangale, demirlija, ibrik…

Poklon za Bill Clintona

Jednu mangalu kad napraviš ona će se u dvije tri godine prodati, kaže nam. A najskuplji, a vjerovatno i najljepši proizvod je ibrik sa leđenom. Pozlaćen je i specifičan jer je to proizvod koji se radio prije mnogo godina.

“To je otomanski savat. Prilikom izrade ibrika i leđena stavimo dupli komad bakra. Malo je bilo naših proizvoda koji su se zlatili, jer to iziskuje veći trošak nas proizvođača, ali i mušterije koja će ga kupiti”, govori nam Brkanić.

Ibrik i leđen koštaju 15.000 KM, ali svaka roba ima svoju mušteriju, dodaje Brkanić. Na njima ima oko 800 sati rada.

“On se radi samo kada si jako raspoložen, sretan i zdrav, jer ovo su posebna umjetnička djela”, kaže Brkanić.

Mnoge eminentne ličnosti kupile su proizvode iz njegove radnje – bivši američki predsjednik Billl Clinton, turski glumac Halit Ergenç, nekadašnji predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić i mnogi drugi. Poznate ličnosti obično traže proizvod gdje je utakno više sati rada, takoreći – unikatne proizvode.

A šta je kupio Bill Clinton, interesovalo nas je.

“Predsjedništvo je njemu uručilo jedan proizvod koji su mu naručili. A kod mene je došao jer je želio da vidi majstora koji je to proizveo. Tada u se radile čahure. Poklonio sam mu čahuru sa sarajevskim ornamentima, a on je kupio jednu vaznu i tanjir koje su otomanskog rada, a to je najbolji rad u našem zanatstvu”, rekao je Brkanić.

Bosanci i Hercegovci se vraćaju svojoj tradiciji

Prisjećajući se prošlih vremena, kaže nam, od ovog zanata moglo se fino živjeti.

“To je trajalo negdje do 1980. godine. Imali smo ljetne sezone, pa kasnije, to što ostvarimo ljeti razvlačimo do idućeg ljeta. Sama priprema Olimpijade je učinila dosta toga dobrog, pa smo od 1982. godine imali zimske sezone. Bilo je posla, i zimi i ljeti. Poslije nemilih događaja 1996. godine, ljudi su izbacivali iz kuća ovu kulturu, rekli su da idu neke modernije stvari. Međutim, sad se vraćaju toj tradiciji“, govori Brkanić, sretan jer je tako.

Prije 1992. godine bilo je 10 do 15 posto domaćih kupaca, a sve ostalo je bilo na strancu, a sada, ističe, stranci i bh. građani su se izjednačili.

“Sretni smo što se tradicija vraća u naše kuće, iz razloga što stranac kupi da bi imao uspomenu i pitanje je hoće li on to upotrebljavati ili ne, a sada možemo u našim kućama vidjeti dobrih ibrika, mangala, džezvi, tepsija, demirlija…. Svega što mi proizvodimo”, naglašava naš sugovornik.

Govoreći o Covidu i koliko je pogodio kazandžijski zanat, kaže da je ljut na neke poslodavce, što je previše bilo rano da daju otkaze svojim uposlenicima.

“Ispade da nisu imali tu akumulaciju, ili su htjeli da ostave akumulaciju samo za sebe, što nije korektno, ni ljudski, ni vjerski”, govori nam Brkanić.

Kada usporedi svoje početke i sadašnji rad, priča, dosta se toga promijenilo u samoj tehnici rada.

“Sada imamo dosta pomoćnog alata da bi ubrzali prozvod i da bi dobili jeftiniji, jer nisu sve ni mušterije sa golemim parama i da traže izvorno, što je skuplje”, kaže, dodajući da se danas najbolje prodaje servis za kafu, table, džezve i slike.

“Zanat neće izumrijeti”

Bakar nabavlja iz Italije i Austrije, a kako održavati i čistiti jedan bakreni proizvod?

“Bakar k’o bakar. Prilikom upotrebe samo ga normalno oprati i posušiti i on se sam održava. A ako ga upotrebljavate svaki dan i ostavite ga mokrog, naravno, bakar malo tamni samo od kisika, a kamoli do vlage i vode, onda ga možete čistiti pastama za metal, i jednostavno arfom i detrdžentom za suđe. Glavno je da je džezva unutra kalajisana i da je možete uporebljavati”, napominje on.

Duboko vjeruje da ovaj zanat neće izumrijeti.

“Da vidim neku tamnu stranu našeg zanatstva, ne bih dao da mi unuka ide u umjetničku školu. Ja vidim svijetlo ovog zanata”, kaže nam Brkanić, koji je, vrijedi spomenuti bio i pet puta na hadžu i dva puta na umri.

“Poveznica u životu je vjera, a potvrda vjere je hadž. Što sam ja sada bio pet puta, pa se svako čudi? Bila su to teška vremena. Kod mene nisu obavili hadž ni otac, dedo, ni nana, ni brat, pa sam ja bedel hadž obavio za njih”, kaže Brkanić.