SRĐAN PUHALO: Inzkov zakon – nije to ništa, ništa to nije, ali nije da nije

Prije neki dan Milorad Dodik je kazao da za Republiku Srpsku „ne postoji zakon o zabrani negiranja genocida koji je nametnuo bivši visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko“, te da će republičke institucije zaštiti svakog protiv koga budu pokrenute istrage i procedure u tom smislu.

Potom je dodao:

„U Republici Srpskoj taj zakon ne važi i ne primjenjuje se. Tako je odlučila Narodna skupština i to niko ne može da poništi, pa ni Kristijan Šmit. On je individualno lice. Ako to uradi, tužit ćemo ga na sve strane svijeta”

Kao što znate, tadašnji visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Valentin Incko 23. jula prošle godine nametnuo je dopune Krivičnog zakona BiH kojima se, uz ostalo, kaže:

„Ko javno odobri, porekne, grubo umanji ili pokuša opravdati zločin genocida, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin utvrđen pravomoćnom presudom u skladu s Poveljom Međunarodnog vojnog suda pridruženom uz Londonski sporazum od 8. augusta 1945. ili Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju ili Međunarodnog kaznenog suda ili suda u Bosni i Hercegovini, a usmjereno je protiv skupine osoba ili člana skupine određene s obzirom na rasu, boju kože, vjeroispovijest, porijeklo ili nacionalnu ili etničku pripadnost, i to na način koji bi mogao potaknuti na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv takve skupine osoba ili člana takve skupine, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.“

„Ko dodijeli priznanje, nagradu, spomenicu, bilo kakav podsjetnik ili bilo kakvu privilegiju ili slično osobi osuđenoj pravomoćnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin, ili imenuje javni objekt kao što su ulica, trg, park, most, institucija, ustanova, općina ili grad, naselje i naseljeno mjesto, ili slično, ili registrira naziv po ili prema osobi osuđenoj pravomoćnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin, ili na bilo koji način veliča osobu osuđenu pravomoćnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin, kaznit će se kaznom zatvora od najmanje tri godine.”

Iako nas Milorad Dodik, ali i drugi miloradi dodici, ubjeđuju da taj zakon ne važi na teritoriji Republike Srpske, izgleda da političari i mediji i te kako vode računa šta i kako pričaju.

To najbolje pokazuje analiza Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari.

Prema njihovim podacima, od 28. jula do 20. septembra 2021. godine „negiranje genocida se vrši manje eksplicitno i direktno u Bosni i Hercegovini“. Sada negiranje dolazi iz Srbije, i u tome dominiraju tabloidi Alo!, Informer, Kurir, dok u Republici Srpskojto čine RTRS i SRNA, ali sada se to „vrši sa nešto izmijenjenim frazama i porukama”.

U slučaju RTRS-a, broj slučajeva se prepolovio u odnosu na isti period prije stupanja na snagu Inckovog zakona, te je sa 30 broj „incidenata“ pao na 12, a i ovih 12 su se pretvorili većinom u slučajeve relativiziranja činjenica – u odnosu na ranije direktne i najgrublje negiranje genocida u Srebrenici. I SRNA vodi računa šta i kako izvještava pa je negiranje genocida u Srebrenici palo za 66%, dok je u Glasu Srpske broj slučajeva pao sa 15 na 2, a u Nezavisnim novinama sa 8 na 2.

Šta nam ovo pokazuje?

Ovo nam pokazuje da političari i mediji u Republici Srpskoj, bez obzira na odluku Narodne skupštine Republike Srpske, itekako vode računa šta pričajukada se radi o genocidu u Srebrenici.

Ovo nam pokazuje da iza sve te silne galame postoji strah od sankcija, mada još uvijek nije podignuta optužnica, a kamoli izrečena presuda zbog negiranja genocida, zločina ili veličanja ratnih zločinaca.

Ipak, ne treba se zavaravati da je Inckov zakonpromijenio percepciju kod Srba svega onoga što se dešavalo u Srebrenici jula 1995. godine.

Naravno da nije, jer ako se nešto ne izgovori glasno, ne znači da je nestalo. 

Dok god kod političara iz Republike Srpskepreovladava mišljenje da je Haški tribunal politički sud, da sudi samo Srbima, i dok prema osuđenim ratnim zločincima pokazuju divljenje i poštovanje, negiranje genocida u Srebrenici će postojati i opstajati.

A danas to čine svi, ali baš svi srpski političari u Republici Srpskoj, u većoj ili manjoj mjeri.

(Srđan Puhalo/inforadar.ba)