“Škola više nije sretno mjesto: Djeca imaju visoke prosjeke ocjena, a svako drugo je funkcionalno nepismeno”

Bliži se početak nove školske godine koji sa sobom nosi i radost, ali i brojne izazove. Ipak, u toj priči postoji neka dublja suština koja ukazuje na nedostatke u obrazovnom sistemu, a koji, opet, sa sobom povlače brojne faktore. A ti faktori, kako su sagovornici za N1 naveli, dovode do toga da škola više nije sretno mjesto i da svjedočimo situaciji da je svako drugo dijete funkcionalno nepismeno u Bosni i Hercegovini.

Na početku razgovora nas je interesovalo trebaju li roditelji osjećati stres zbog toga što im dijete kreće u školu ili u prvi razred? Porodična psihoterapeutkinja Armina Čerkić nam je pojasnila da se to treba posmatrati iz konteksta u kojem porodice i djeca žive u Bosni i Hercegovini.

“Taj kontekst nosi sa sobom izazove finansijske i organizacijske prirode koji kod nekih roditelja i djece mogu izazvati stres. Kada govorimo o populaciji djece koja tek kreću u školu to je praktično prvi put da se sistem porodice otvara ka vanjskom sistemu i onda dijete izlazi iz sigurnosti koje daje porodično okruženje u društveni sistem s kojim dosad nije imalo susreta. Djeca i pojedini roditelji se teže otvaraju prema vanjskom svijetu i to može biti u određenom načinu izvor stresa. To najbolje znaju učiteljice koje se nalaze sa prvačićima. S druge strane, kada govorimo o adolescentima i odlasku u srednju školu, izazovi su druge prirode bilo da je to pritisak koji dolazi od vršnjaka ili okruženja. Ponekad taj pritisak dolazi i od roditelja i očekivanja koje imaju, a ponekad i od same djece i kulturnog konteksta koji se pravi”, pojasnila je Čerkić.

“Djeca trebaju biti zahvalna jer imaju mogućnost da se školuju”

Međutim, uprkos svemu tome, nastavlja dalje Čerkić, ti roditelji i djeca imaju puno razloga na kojima mogu biti zahvalni, pogotovo curice.

“Naša djeca, pogotovo curice, imaju priliku da idu u školu, a znate da to djeca u Afganistanu nemaju, zatim, ista sudbina je i sa djecom u Gazi. I ako bismo se fokusirali na ono što imamo, možda je to početak za razmišljanje kako da pomognemo porodicama i djeci”, dodala je.

Nedim Krajišnik iz Step by Stepa je govorio o prelasku djece iz osnovnih u srednje škole pritom ističući da on u tom smislu vjeruje u obrazovanje koje dijete posmatra kao holističko biće.

“Dakle, meni je neodvojivo da se dijete lijepo osjeća i da mu je ugodno i taj koncept socijalizacije i sve što dolazi s tim zajedno s onim što dijete zna. Obrazovanje je proces u kojem vi bildate i um i srce i to je beskrajno važno. Postoji jedna ogromna rupa u sistemu, a to je da vi nemate smislen prijelaz u više razrede, pogotovo iz razredne u predmetnu nastavu koja bi to učinila jednim lagodnim i prirodnim procesom u kojem biste imali te neke odrasle ljude koje do tada nikada nisu vidjeli i koji ulaze ranije u učionicu upoznaju se i stvaraju taj neki odnos koji je veoma važan u obrazovanju i bez njega nema ni učenja ni obitavanja u toj školi, a to se ne dešava. Nije to teško, ali trebaju samo neki pametni ljudi koji će željeti to djeci olakšati”, ustvrdio je Krajišnik.

Strah od prelaska iz osnovne u srednju školu

Dalje dodaje da je taj period beskrajno stresan za djecu budući da oduvijek postoje mitovi i rečenice koje im se upućuju “da sada tek počinje škola i da će biti beskrajno teško”.

“To bi trebao biti jedan prelijepi proces u kojem mi odrasli zajedno sa djecom proživljavamo isto što i oni. I te strahove koje imaju zbog prelaska i koncept znanja koji sigurno nedostaje”, istakao je pa dodao da u našem obrazovnom sistemu hronično nedostaje mnogo stvari:

“Škola više nije to sretno mjesto koje mi imamo negdje u svojim glavama. Ona odavno nije to sretno mjesto ne samo za djecu nego i za odrasle, sistem i cijelo društvo kojem je obrazovanje u jednom trenutku postalo teret. Citirat ću riječi profesora Baucela da ‘mi kao šaljemo djecu u školu gdje ih neki odrasli nečemu podučavaju, a nikad se nismo zapitali ozbiljno šta se u toj školi dešava i kakva nam djeca odatle izlaze’. Nemamo mi relevantnih istraživanja u BiH koja će reći crno na bijelo da postoji stres i anksioznost. Postoji jedno besmisleno istraživanje koje je poslije pandemije izašlo u Kantonu Sarajevo i koje je pokazalo da su nam djeca super u kojem nema tog koncepta anksioznosti ni suicidalnih misli koji je uveliko bio. Imamo podatke da se nastavnici više ne osjećaju ugodno u tom prostoru. Došlo je do neke vrste neprijateljstava i raskola na sve strane”, naglasio je Krajišnik.

Dalje je istakao da briga o ovom sistemu treba biti na cjelokupnom društvu navodeći da problemi u ovom sistemu nisu samo u BiH već i u drugim brojnim državama. Međutim, kako kaže, postoje i one koje su to nadjačale pa su uspjele napraviti čaroliju od škole.

“Treba se isključivo ulagati u nastavnike, a ne da svakodnevno čitamo vijesti da se uložilo u infrastrukturu i sl., ali to ni u kojem smislu ne doprinosi sistemu nauke i obrazovanja. U ovom slučaju je jedino bitno ulagati u dobre nastavnike i samim time ćete imati preduslove da će biti i dobra djeca. Pod tim dobri nastavnici mislim na to da su kompetentni, da se znaju nositi sa trendom, sa novom dječijom realnošću. Neki nastavnici se znaju nositi s tim, neki ne i to boli. Imate nastavnike koji svaki dan i minut ulažu u to da rastu zajedno sa djecom i to je profesija koja je rođena da raste i da uči, ali imamo i jedan broj nastavnika i nastavnica u BiH koji to ne rade. I to i roditelji i zbornice jako dobro znaju. I ono što je moj san u ovoj utopiji jeste da ne postoji nijedan treći faktor koji može urediti nastavničku profesiju osim nje same. Dakle, meni je potrebno i želim vidjeti hrabre nastavnike koji vrlo jasno i artikulisano govore o problemima u školstvu. Ne želim vidjeti masu koja u ovim autokratskim režimima poput ovih koja mi imamo, ne samo u Kantonu Sarajevo ili nekim drugim predjelima BiH, šute na nešto što radikalno krši interes djeteta. Tu smo se ogriješili i kao ljudi i kao profesionalci”, naglasio je.

“Svako treće dijete u školu ode gladno”

Čerkić je poručila da nema sumnje da je obrazovanje nešto što nas tjera naprijed.

“Mi nažalost živimo u društvu u kojem se nažalost obrazovanje ne cijeni dovoljno. Istraživanja su pokazala da ako ćemo imati ovu vrstu vidljivosti nastavnika i ovu vrstu proaktivnosti kod djece, pozitivnog duha kod roditelja, onda je neophodno da imamo vrijednosti kod roditelja koji kažu da je obrazovanje važno. Istraživanja su pokazala da djeca koja završavaju visoke škole i ulažu u svoje obrazovanje ustvari imaju roditelje koji vjeruju u to. Nažalost, trenutno svjedočimo tome da je došlo do jedne degradacije odnosa prema obrazovanju, ne samo nastavnika i djece već nažalost i roditelja. I u onom trenutku kada su roditelji počeli imati takav odnos prema obrazovanju onda smo prestali vjerovati i tako se stres počeo akumulirati jer smo zaboravili razmišljati o tome na koji način tu situaciju možemo promijeniti i doći brzo do rezultata. Paradoks u kojem živimo se ne ogleda samo u obrazovanju već u svakoj sferi našeg života. Kada je riječ o obrazovanju, naprijed bismo mogli ići ako bismo izdvajali djecu koja prave rezultate, nastavnike koji se izdvajaju po svom trudu i pristupu i roditelje koji se samostalno trude da ta djeca idu naprijed”, mišljenja je Čerkić.

Krajišnik je iznio i jedan sasvim drugi podatak kada je riječ o školovanju i porodici.

“Imamo podatke UNICEF-a da svako treće dijete u BiH ide gladno u školu. Dakle, u tom slučaju nema učenja i sna i to su animalne vrijednosti koje vam pomažu samo da preživite. Imate porodice koje, niti imaju vremena da se bave svojom djecom zbog nekih okolnosti i poslova, pa onda imate u nekim kantonima u BiH porodice gdje je muška figura van ove države i to su nevjerovatni brojevi takvih porodica. I onda kada govorimo mi spominjemo masovna univerzalna rješenja kakvo masovno obrazovanje mora biti. Mi smo čak i dokazali da, ukoliko postoji klima i kultura unutar škole, nastavnika, kolegijalnosti i podržavajuće atmosfere, postoje profesionalne zajednice za učenje unutar te škole, mi za djecu koja su već uskraćena od početka možemo poništiti većinu faktora koji dolaze sa tom idejom slabije socioekonomske situacije. Dakle, nama trebaju visoko kvalitetni nastavnici koji mogu napraviti tu promjenu kod djece. Dakle, kada bismo našu djecu prema PISA istraživanju uporedili s onom u drugim zemljama vidjet ćete da kaskamo za 3,5 godine kada je riječ o obrazovanju, a kada dodate tome još djecu iz slabije socioekonomske situacije, ta su kaskanja još veća. I dolazimo do toga da su vannastavne aktivnosti zapravo postale ovisne o mogućnostima porodice. Također, imamo i onu stranu da kada se dijete upućuje da ide na neka dodatna usavršavanja u privatne škole, vrtiće, genijalce i sl., a što može dobiti u redovnom obrazovnom sistemu, onda tu nešto ozbiljno smrdi. Drugi faktor koji ukazuje da tu nešto dobro ne radi jeste broj sati koje djeca provedu na instrukcijama. Šta ta onda škola radi ako mi kao roditelji, a od kojih nemamo svi iste privilegije, moramo sve to dodatno plaćati?”, upitao je Krajišnik.

Na kraju je poručeno da pripadamo tzv. trećem svijetu koje treba jednu kritičku pedagogiju.

“Pedagogiju koja oslobađa. To prvenstveno znači da kada govorimo o saradnji roditelja i nastavnika da je svetost u prosvjetnim radnicima i to je srž te profesije. Lako je reći da su vrata zatvorena i da se roditelji primaju samo na informacijama, roditeljskim sastancima itd. Međutim, moramo govoriti o jednom ozbiljnom partnerstvu gdje obje strane imaju interese. Kao roditelj mogu poći od osnovnih pretpostavki da mi je bitno da je mom djetetu u školi toplo, da je sigurno i da mu je ugodno, ali isto tako moramo i sa te nekakve profesionalne strane razmišljati da trebamo imati određeno mjesto u toj školi kojoj možemo i mi doprinijeti. Mislim da je taj pojam ocjene obezvrijedio sve obrazovne sisteme. Imamo nevjerovatne prosjeke u BiH i kada posmatrate to sa strane rekli biste da su nam djeca genijalna, a nisu, svako drugo je funkcionalno nepismeno. A onda imate roditelje koji napadaju nastavnike pa se onda mi iz nastavničke struke pitamo gdje je nestao profesionalni dignitet. Ima nastavnika koji nemaju taj problem jer ako ja vama znam objasniti šta stoji iza te moje ocjene to je objektivno mišljenje, a ne privatna stvar”, naglasio je naš sagovornik.

“Kada govorimo o marginaliziranim kategorijama, primijetili smo u praksi da su posebno majke te koje u većini slučajeva idu u škole da razgovaraju kada dođe do određenih problema ili izazova dok se očevi uključuju u momentima kada eskalira situacija zato što je na sceni i dalje patrijarhalno društvo. Međutim, suočavamo se s tim da majke koje nisu dovoljno obrazovane ne dobijaju jednaku pažnju niti škole kao ni školskog osoblja zbog toga što one možda ne znaju elokventno razgovarati. I one su tako na samom startu diskriminisane. Kada se govori o odnosima moći na ocjenama one nisu samo tu vidljive već se reflektuju i na način na koji mi pristupamo uslugama, na način na koji komuniciramo i ta djeca su u većini slučajeva također diskriminisana zbog toga iz koje porodice dolaze. Tako da imamo taj neki dio kod tranzicionog postupka u kojem neki ljudi imaju veću mogućnost za razliku od nekih drugih kada je riječ o pristupu uslugama”, zaključila je, između ostalog, Čerkić.