Siromaštvo u jednoj od najbogatijih zemalja svijeta

Prva narodna kuhinja (Tafel) otvorena je u Berlinu prije 30 godina. Siromašni tamo dobijaju namirnice koje bi se inače bacile. Ono što je počelo kao spontana ideja za pomoć ugroženima, preraslo je u politički faktor.

Inspiracija je došla iz SAD. Pripadnica jednog berlinskog ženskog udruženja pročitala je članak o volonterima u Njujorku koji dijele odbačenu hranu beskućnicima.

“Pomislila sam: u redu, to možemo i mi”, sjeća se Sabine Vert za DW.

“Htjeli smo da ponudi bogatu trpezu za one koji to inače sebi ne bi mogli da priušte”, kaže ona. Zato je prije 30 godina, zajedno s koleginicama iz Berlinske ženske inicijative, osnovala prvu narodu kuhinju (Tafel = sto, trpeza), koja je još uvijek najveća u zemlji. Danas je “Berliner Tafel” samostalno registrovano udruženje građana.

Ideja o osnivanju narodne kuhinje za ugrožene brzo se proširila. Danas ih ima 936 širom Njemačke. Veliki lanci supermarketa isporučuju ostatke svoje hrane koju ne mogu da prodaju jednom ili dva puta nedjeljno, najčešće u večernjim satima. Na taj način se omogućava ljudima da dođu do svježih namirnica, jabuka, kobasica ili hljeba.

Da bi to mogli, oni moraju da podnesu potvrdu o ugroženosti, na primjer iz kancelarija za socijalno staranje.

“Slijedimo stari princip Robina Huda – uzimamo tamo gdje ima previše i dajemo tamo gdje je potrebno. Ali mi to radimo samo legalno”, kaže Verth uz osmijeh.

U početku su narodne kuhinje bile prije svega namijenjene beskućnicima, ali to se promijenilo. Sada su one velika olakšica za sve koji jedva sastavljaju kraj s krajem.

Tu je mnogo samohranih roditelja, penzionera s malim primanjima i izbjeglica. Jer, samo ako može malo da se uštedi na mjesečnom budžetu za hranu, tek tada su mogući i neki drugi izdaci: recimo sveska za dijete u školi ili posjeta bioskopu.

Siromaštvo u Njemačkoj

Savezno udruženje narodnih kuhinja procjenjuje da je prošle godine dva miliona ljudi u Njemačkoj koristilo tu mogućnost – znatno više, oko 50 odsto, nego prethodne godine.

Iako je Njemačka jedna od najbogatijih zemalja na svijetu, 13,8 miliona ljudi bilo je u opasnosti od siromaštva ili direktno pogođeno siromaštvom u 2022. Po pravilu se u slučaju Njemačke govori o relativnom, a ne o apsolutnom siromaštvu, jer ljudi ne moraju da gladuju ili da se smrzavaju bez pomoći.

Ali siromaštvo u Njemačkoj ipak znači da se nema dovoljno, da ljudi ne mogu da učestvuju u normalnom društvenom životu. Ima dana kad nema ručka za djecu, nema putovanja na odmor i mladima ne može da se obezbijedi kvalitetno obrazovanje.

Narodne kuhinje su u početku bile viđene i kao mogućnost da se spasi bar dio hrane koja se inače bacala, a istovremeno i kao pomoć ljudima u nevolji. U međuvremenu su one postale neka vrsta ogledala društva – pokazatelj da i u Njemačkoj postoji siromaštvo.

Ili, kako je u intervjuu za DW rekao predsjednik saveza narodnih kuhinja Johen Bril: “Mi smo seizmograf za situaciju u društvu i njegov razvoj.”

Kada je prva takva kuhinja otvorena 1993, siromaštvo još nije bilo prepoznato kao društveni problem. Moto je bio: siromaštvo ne postoji, ako želiš da radiš, radi.

“Srećom, stvari su se tokom 30 godina veoma promijenile”, kaže Sabine Vert. “Danas ne postoji stranka i niko na političkoj sceni ko kaže da u Njemačkoj nema siromaštva.” A Bril dodaje: “To je, između ostalo, zasluga i mnogih narodnih kuhinja u zemlji. Činjenica je da u gotovo svakom gradu postoji bar jedna takva kuhinja, siromaštvo je postalo vidljivo.”

“Jelo je političko”

Narodne kuhinje su stalno predmet društveno-političke rasprave – i to namjerno. “Ako se ozbiljno bavimo tim pitanjima, automatski smo politički aktivni”, kaže Bril i naglašava: “Ne stranački. Ali mi jesmo društveno-politički efikasnu, jer držimo ogledalo društvu i pokazujemo što na nekim mjestima očigledno ne funkcioniše.” Ili kako to Sabine Vert kaže na vratima Berliner Tafela: “Jelo je političko.”

Otkad postoje te kuhinje, one su na meti kritike. Da, one plakativno pokazuju siromaštvo i pomažu državi, isto kao i ugroženima. Ali ljudi koji se tu angažuju jasno daju do znanja: oni izričito ne žele da budu dio državnog socijalnog sistema.

Svi oni ističu da nije u redu da socijalne službe upućuju ljude na narodne kuhinje kada im oni kažu da im mjesečna primanja nisu dovoljna.

“Sve više i više klizimo u situaciju u kojoj nas neki guraju u socijalni sistem. A mi to ne želimo i protiv toga se oštro borimo”, kaže Bril.

U Berlinu, prema riječima Sabine Vert, narodne kuhinje, kako bi ostale nezavisne, izričito ne prihvataju nikakvu finansijsku podršku države.

I ne može se procijeniti kakva je njihova budućnost. Sabine Vert kaže: “Pa ja prije 30 godina nisam mogla ni da pomislim da ćemo mi danas biti tu gdje smo sada”.