Selo Vranci slavi dobrotvora Ivu Medića Ivića: Ostao siroče, selo ga othranilo, on im nakon smrti ostavio više od milion maraka!

“Nema više proljeća ni ljeta, jeseni niti zima. Dobri ljudi moraju umrijeti, ali smrt ne može odnijeti njihova imena i sjećanja na njih.”

Ovo je poruka na grobu pokojnog Ive Medića zvanog Ivić u selu Vranci kod Kreševa. Čini se da ne postoji bolji sklop riječi koji bi autentičnije opisao ono što je Ivić uradio – u amanet ostavio milion i dvije stotine hiljada maraka da se kroz selo ugradi asfalt, kanalizacija dovede u red i izgradi kolektor za otpadne vode.

Uveo rasvjetu

Reporteri “Dnevnog avaza” su posjetili ovo selo.

– Čujemo da je Općina investirala put kroz selo – govorimo Vitomiru Damjanoviću, odmah na ulazu u selo.

– Hajde da vam ispričam ono koliko ja znam – odgovara Damjanović, bivši svećenik, novinar, a sada uposlenik jedne socijalne ustanove u glavnom gradu Austrije, Beču.

I tu poče razgovor. Dođe i baka Anđa Lukić (83). Ona se sjeća Ivića, velikog dobrotvora, još dok je mladić bio.

– Kao što već znate, naš Ivić je u oporuci preko advokata ostavio milion i dvije stotine hiljada maraka da se uradi put. Ali ne samo put nego i kolektor i kanalizacija – kaže nam Vitomir Damjanović.

Grob Ive Medića. N. Šaljić / Avaz

Ali za života Ivić je uveo “svitlost” u selo. Godine 2003. platio je da se u Vrance uvede rasvjeta.

Baka Anđa nam pripovijeda tešku sudbinu Ivića i njegove dvojice braće Pere i Pave. I tu se možda i krije ključ njegove odluke da tolike šolde ostavi selu.

– Njima su roditelji umrli dok su bili mali. O njima se selo brinulo. Kažu ljudi da je zmija ugrizla kozu. I da su njihovi roditelji tu kozu zaklali i kuhali te da su i glavu skuhali. Od toga su, nažalost, umrli. I oni su imali sve od sela, tako je, kažu, bilo – govori Anđa.

Damjanović: Najmanje mislio na sebe. N. Šaljić / Avaz

Ivić se zaposlio. Bio je vrsni majstor za metal. Otišao je u Njemačku.

– Pa prvog Fiću u selo je on dovezao iz Njemačke. Cijelo selo se okupilo da gleda Fiću – dodaje Vitomir Damjanović.

Ono što se već zna, a što su nam i naši sagovornici potvrdili, Ivić je najmanje mislio na sebe.

Mislili da je tvrdica

– Bio je skroman do te mjere da su ljudi mislili da je tvrdica ili škrtac. Ali on je imao samo jednu viziju, da se oduži ljudima u mjestu koje ga je podiglo i othranilo, što se kaže – vele Vito i baka Anđa.

Kroz cijelo selo asfalt je već urađen. Korito prošireno i kamenom izidano. Ivićeva kuća u sredini sela. Fino uređena i žutom i bijelom bojom fasada obojena.

– Tu bi trebala negdje i njegova bista da se postavi – kaže Vito.

I to je najmanje što mogu uraditi za svog dobrotvora koji, u najmanju ruku, to zaslužuje.

Donio Dragi poklon

– Sjećam se, došao je Ivić iz Njemačke i donio poklon mom mužu Dragi. Dođe on, a Drago nije kući. Ja ga ugostim, kava, rakija, sve… Pita on đe je Drago. Ja kažem, otišao negdje. On uze onaj poklon i odnese, kaže: “Kad Drago dođe, eto mene.” I ode. Nije htio ostaviti poklon, nego je htio lično da mu uruči – prepričava nam baka Anđa sjećanje na Ivića i njegovu brigu da poklon završi u pravim rukama. 

Medić: Veliki dobrotvor. Avaz

Avaz