Sekretarica koja je postala milioner: Izum nazvan “greška”

Jedan od najpopularnijih kancelarijskih materijala u prošlom vijeku, tečni korektor za uklanjanje štamparskih grešaka, nije izumio ni inženjer ni hemičar, već sekretarica po imenu Bette Nesmith Graham.

Kada je shvatila da najnoviji model električnih pisaćih mašina – koji je proizvođač, kompanija IBM predstavljala kao tehnološku revoluciju – pravi daleko veći broj grešaka prilikom kucanja, riješila je da nađe rješenje za inženjersku grešku. Njen izum, koji je u početku i sama nazvala „Greška“, vrijedio je milione dolara kada je pred smrt prodala svoju fabriku kompaniji „Gillete“.

Bette Graham je provela djetinjstvo i mladost u okolnostima koje nisu najavljivale ništa posebno u njenom budućem životu. Rođena je 1924. godine u mjestašcu blizu Dalasa u Teksasu, u skromnoj radničkoj porodici. Njena majka je imala zanatsku radnju za pletenje, a otac je radio u jednoj firmi koja je prodavala auto-dijelove. Bette je već sa 17 godina napustila školu i udala se za profesionalnog vojnika Vorena Nismita, sa kojim je dobila sina. Kada se njen suprug vratio kući nakon završetka Drugog svjetskog rata, ubrzo su se razveli i Bette je morala da se snađe kako će sastaviti kraj s krajem i sama podizati dijete.

Iako je od malena pokazivala dar za slikanje, kao samohrana majka sa malo formalnog obrazovanja nije imala puno izbora, pa je na brzinu završila kurs za stenografiju i daktilografiju. Uspjela ja da dobije posao daktilografkinje u „Texas Bank and Trust“, radeći za platu od 300 dolara mjesečno, a dodatno je zarađivala crtajući. Ipak, njena ukupna primanja nisu bila dovoljna da je poštede straha od nemaštine.

Kao daktilografkinja se nije naročito iskazala, ali su u banci primijetili da je inteligentna, snalažljiva, izrazito efikasna u rješavanju problema i dobra u organizaciji. Stoga su joj ponudili mjesto glavne sekretarice, ili kako se to danas pompezno naziva „asistenta generalnog direktora“. To je bio „plafon“ koji je mogla da dostigne žena u tadašnje vrijeme u izrazito konzervativnom Teksasu, sve i da je imala više formalnog obrazovanja nego samohrana majka potekla iz provincije.

Tehnološka revolucija s omaškom

U to vrijeme, kompanija IBM je plasirala na tržište novi model električnih pisaćih mašina koje su bile brže od prethodnih i koristile su trake od karbonskog filma. Kao i danas, i tada su se javno isticale samo prednosti nove tehnologije, ali ne i njene mane. Njihovo otkrivanje je prepuštano korisnicima, pa je tako i Bette ubrzo shvatila da nove pisaće mašine imaju osjetljiviju tastaturu, te da se zbog toga prilikom kucanja pravi mnogo više štamparskih grešaka. Karbonske trake su uzrokovale još jedan problem – u pokušajima da se greške izbrišu, ostajale su ogromne mrlje na cijelom papiru.

Bette Graham je zato počela da razmišlja kako da ispravi nedostatke o kojima inženjeri IBM-a očigledno nisu razmišljali dok su pravili tehnološku revoluciju u kucanju, kojim se inače nisu bavili jer su to za njihove potrebe radile sekretarice.

Premda nikada nije postala umjetnik, do rješenja je došla zahvaljujući interesovanju za slikarstvo. Krenula je od činjenice da slikari kada pogriješe, nikada ne brišu loše naslikani detalj, već slikaju preko njega. Otišla je u biblioteku i potražila recept za spravljanje tempera boja. Potom je tu smjesu razblažila vodom, izmiješala je u kuhinjskom blenderu i sipala u praznu bočicu u kojoj je prethodno bio lak za nokte.

Svoj izum je primjenjivala na poslu krišom, kako bi prikrila greške u otkucanim dokumentima. Ali ono što je bila tajna za generalnog direktora, nije promaklo ostalim sekretaricama, pa je Bette vrlo brzo za svoj pronalazak dobila tržište u samoj banci. Kada je počela da prodaje mjesečno i po sto bočica ove tečnosti koleginicama i u drugim kompanijama, riješila je da ozbiljnije krene u posao. Pretvorila je svoju garažu u malu fabriku za pakovanje, plaćajući sinu i njegovim prijateljima jedan dolar na sat da pune staklene bočice i na njih lijepe etikete, sa ručno ispisanim nazivom proizvoda. A naziv je, svakako, bio neuobičajen. Svoju inovaciju je nazvala „Greška“.

Šansa zamaskirana otkazom

Bette je znala da ukoliko želi da proširi tržište, mora da poboljša kvalitet svoga korektora, pa je uz pomoć nastavnika hemije koji je predavao njenom sinu i poznanika koji je radio u lakirnici stalno unapređivala formulu. U svojoj kući je 1956. registrovala preduzeće, a dvije godine kasnije je preimenovala svoj izum u „Liquid Paper“ i zaštitila ga patentom. Vikendom je bila i trgovački putnik, obilazeći Teksas kako bi pronašla nove kupce.

Uprkos uloženom trudu, prihodi su bili mali, jer zbog rada u banci nije imala dovoljno vremena za razvoj sopstvenog posla. Premorena, otkucala je na jednom zvaničnom dokumentu umjesto imena banke naziv sopstvenog preduzeća, i tako ju je greška u kucanju koštala otkaza. Ostala je bez redovnih primanja, ali se otkaz ubrzo pokazao kao zamaskirana šansa.

Pošto je otpuštena iz banke, Bette je svu energiju usmjerila na razvoj svoje firme. Stupila je u kontakt sa velikim brojem industrijskih profesionalaca, kako bi uspostavila proizvodnju tečnog korektora za masovno tržište. Zakupila je poslovni prostor, zaposlila radnike u proizvodnji, logistici i marketingu i počela je mnogo da ulaže u reklamu. Proizvodnja je do 1964. porasla deset puta, na 5.000 bočica nedjeljno, a kompanija je 1967. ostvarila prvih milion dolara od prodaje, pi[e mjesečnik Biznis & Finansije.

Bivša sekretarica je 1975. godine otvorila svoju fabriku na 35.000 kvadratnih metara u Dalasu, a pogoni su imali opremu koja je mogla da proizvede 500 bočica u minuti. Sljedeće godine, „Liquid Paper Corporation“ je isporučila 25 miliona bočica na tržište, a njena neto dobit je iznosila 1,5 miliona dolara.

U krevetu sa neprijateljem

Iako je u međuvremenu nekoliko konkurenata pokušalo da je izgura iz posla, Bette je uspjela da zadrži ogroman dio tržišta. Najveći udarac je doživjela od drugog supruga, Roberta Grejama, za koga se udala 1962. godine. Kada su se upoznali, on je bio prodavac smrznute hrane, ali je poslije vjenčanja napustio sopstveni posao i priključio se supruzi u njenoj kompaniji, koja mu je zauzvrat dala udio u vlasništvu.

Poslije razvoda 1976. godine pokušao je da preotme kontrolu nad preduzećem, tako što je bez znanja bivše supruge promijenio formulu za spravljanje korektora i lobirao da je, zbog narušenog zdravlja, smjene sa mjesta direktora i izguraju iz uprave. Bette je uspjela da nadigra protivnika sa kojim je do nedavno dijelila postelju i da zadrži većinski udio u kompaniji.

Ali mukotrpan put od samohrane majke sa malo škole do pronalazača a potom i vlasnice uspješne firme imao je svoju cijenu. Bette je zaista imala sve većih problema sa zdravljem i zato je odlučila 1979. godine da proda svoju fabriku kompaniji „Gillete“ za 47,5 miliona dolara, što bi danas iznosilo oko 173 miliona dolara, uz ugovor koji joj je obezbjeđivao udio u dobiti u naredne dvije decenije. Žena koja je bila inovator, imala odličan osjećaj za posao ali očigledno jako loš za muškarce koje je birala za muževe, umrla je samo šest mjeseci kasnije, u 56. godini života od posljedica moždanog udara.

Dio od ostvarene zarade je narednih godina dobijao njen sin, Majkl Nismit, koji je postao popularan šezdesetih godina kao član rok grupe „The Monkees“, a od naslijeđenog novca je pokrenuo muzičku kompaniju „PopClips“, prethodnicu MTV-a. On je nastavio da javno zagovara postignuća svoje majke i pojavljivao se i tokom devedesetih godina u reklamama za njene proizvode.

Bette Nesmith Graham je bila poznata i po tome što je svojim zaposlenima obezbjeđivala mnoge pogodnosti u vrijeme kada društveno odgovorno poslovanje ni iz daleka nije bilo tako popularno sredstvo za jeftino samoreklamerstvo kao danas. Osnovala je dvije fondacije, jednu za podršku ženama umjetnicama, a drugu za pomoć ženama u nevolji. Testamentom je poklonila i 25 miliona dolara organizaciji Savjet za ideje, koja se bavi iznalaženjem rješenja za probleme čovječanstva.