Schmidt je poslan u BiH jer se Inzku nije vjerovalo da će ispuniti ciljeve Zagreba

Kada je krajem 2020. godine nagovješteno imenovanje Christiana Schmidta za visokog predstavnika u BiH postalo je jasno da predstavnici međunarodne zajednice, na prvom mjestu SAD-a, prave zaokret u politici prema BiH.

Dotadašnji visoki predstavnik Valentin Inzko, ispostavit će se, postao je smetnja takvoj politici.

Praksa je potvrdila da Schmidt nije odblokirao Federaciju FBiH i da će Vlada FBiH vjerovatno još dugo ostati u tehničkom mandatu, iako nas je ubjeđivao u suprotno. Pa zašto je onda uopšte imenovan za visokog predstavnika u BiH?

Schmidt je doveden u Bosnu i Hercegovinu da provede politike koje su značile zaokret u odnosu na dosadašnju politiku OHR-a, koju je reprezentovao Inzko, a koja je nastojala oslabiti, a ne ojačati, etnonacionalne politike u BiH i prevelik utjecaj susjednih zemalja.

Uprkos tome što planom da se zamijenom Inzka otvorio prostor Rusiji da u Vijeću sigurnosti UN-a ospori legitimnost Schmidta, zemlje PIC-a bile su spremne uzeti taj rizik. Cilj je, sad je već očito, bio više nego jasan, riješiti poziciju hrvatskog političkog faktora u BiH.

S tim u vezi Inzko je predstavljao prepreku. Bio je previše blizak Sarajevu i omrznut od HDZ-a. Dodatno, pravni tim OHR-a u njegovom mandatu tumačio je Ustav FBiH suprotno od onoga što je HDZ naziva(o) “legitimnom predstavljanje”. Dragan Čović nije mogao računati na intervenciju Inzka u svoju korist. Bez te poluge, on je morao pregovarati. Kada je ona uklonjena, HDZ-u su se otvorila mogućnost političkog trijumfa.

S druge strane Inzko je godinama kritikovan da ne koristi Bonske ovlasti, da ne čini ništa da sankcioniše politiku Milorada Dodika, a od dijela javnosti konstantno ismijavan zbog izražavanja “zabrinutosti” političkom situacijom u BiH.

Arsenal kritika upućenih Inzku samo se povećavao kako su godine njegovog mandata (2009. – 2021.) prolazile.

U praksi, njegove ruke bile su vezane nepostojanjem volje predstavnika međunarodne zajednice, prvenstveno zapadnih zemalja, da na bilo koji način interveniše u politički život Bosne i Hercegovine. S jedne strane sputavan, a s druge nezasluženo kritikovan, Inzko je u očima javnosti predstavljan kao dio problema, a ne rješenja.

Ipak, Inzko je 2011. godine donio odluku, zbog koje je izazvao gnjev hrvatske politike i kojom je zapravo odblokirao rad Doma naroda FBiH, a što je u javnosti zanemareno.

On je tadašnjom odlukom omogućio rad ovog doma čak i onda kad on nije do kraja popunjen. Želio je spriječiti HDZ da koči funkcionisanje Doma naroda FBiH kroz blokadu biranja delegata nesazivanjem sjednica kantonalnih skupština.

U praksi, on je omogućio predlaganje kandidata za (pot)predsjednika u klubovima naroda čak i kad Dom naroda nije bio u potpunosti popunjen zbog blokada pojedinih kantonalnih skupština. S tim u vezi u martu 2011. HDZ je izbačen iz Vlade FBiH.

Schmidt i izborni zakon

Namjera Schmidtovih intervencija bila je potpuno suprotna, spriječiti ponavljanje mogućnosti da HDZ ostane bez vlasti.

Schmidt je samo godinu dana nakon imenovanja nametnuo izmjene Izbornog zakona BiH i Ustava FBiH kojima je FBiH, u smislu distribucije političke moći, vratio 20 godina unazad.

Da stvar bude apsurdnija, ranija tumačenja OHR-a o karakteru Doma naroda FBiH, svojim prvobitnim prijedlogom o uvođenju cenzusa od 3 posto potpuno je zanemario, od čega je pod pritiskom javnosti ipak odustao. Izlaz iz situacija pronašao je dizanjem ukupnog broja delegata u Klubovima naroda Doma naroda FBiH.

Dodatno, da bi osigurao hrvatski politički faktor u BiH podigao je prag potrebnih delegata u svakom etničkom klubu u Domu naroda FBiH za predlaganje kandidata za (pot)predsjednika FBiH sa trećine na skoro polovinu. Time je poništio izmjene OHR-a iz 2002. godine, kad je broj potrebnih delegata spušten sa polovine na trećinu, komplikujući dodatno proces formiranja vlasti.

Činjenica da Osmorka ni sa tolikim brojem stranaka i glasova, ne može uopšte predložiti kandidata za potpredsjednika FBiH iz reda Bošnjaka dovoljno govori o toj odluci. Zapravo Osmorka u prvom krugu ne može samostalno ni u jednom Klubu predložiti (pot)predsjednika, barem ne za sada.

U današnjim okolnostima i atmosferi koju kreiraju i zapadne ambasade, stavovi i pravna tumačenja OHR-a u vezi domova naroda iz vremena prije imenovanja Schmidta, bila bi proglašena kao sdaovska i dfovska.

S druge strane, nekadašnji čelnik Hrvatske samouprave i nekadašnji predsjednik HDZ-a Ante Jelavić te jedan od prvih boraca za “legitimno predstavljanje” bio bi proglašen borcem za “evropske vrijednosti”.

Klix.ba