SAUDIN NE VIDI, ALI JE INVALIDITET PRETVORIO U DOBIT! ZAPOSLEN JE I OŽENJEN: Nemojte nikada odustati

Ustati ujutru i vidjeti boru smijalicu kod osobe s kojom smo odabrali da provedemo život, svoje lice u ogledalu, šaru na omiljenoj majici – za većinu je svakodnevnica, koja se podrazumijeva.

A da se u životu apsolutno ništa ne podrazumijeva, dokaz je priča našeg sagovornika Saudina Hodžića koji je ostao bez vida u 17. godini. Danas, on je zaposlen i oženjen čovjek, radi posao koji voli i odlučio je invaliditet pretvoriti u svoju dobit.

Njegov život se mijenja u 17. godini, kada ga doktor dijabetolog upućuje na kontrolu očiju. Iza njega je sedam operacija koje su, nažalost, bile neuspješne. Ali, Saudin je odlučio iskoristiti ono što mu se u životu desilo.

Život počeo ispočetka

Najteže mu je bilo prvih godinu dana.

• U tom periodu, sve što sam znao jeste soba u četri zida i kontrole kod oftamologa. Bilo me je stid izlaska vani i među ljude. Kada sam došao u školu ‘Centar za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu’. počeo je moj život ispočetka. Učio sam kako da se krećem i osamostalim. Osim redovnih predmeta u srednojoj školi, učio sam i da se krećem sa bijelim štapom, koji je naš znak raspoznavanja, i pomagalo koje nam omogućava da se krećemo samostalno – kaže Saudin.

A u svakom zlu – nešto dobro. Njegov život je, polako i sigurno, dobivao smisao radom na sebi.

A jedan susret je promijenio i ostatak njegovog života i „zapečatio“ ga.

• To je bila ljubav na prvi sluh. Obično se ljudi zaljube na prvi pogled, ja sam na njeno prvo čitanje oglasa  u školi. Odmah sam pitao profesoricu ko je ova djevojka. Ona mi je objasnila da je to Armina, djevojka koja je štreber i jako vrijedna. Rekla mi je sve najljepše o njoj. Poslije pet godina zabavljanja, našu vezu smo krunisali brakom – govori Saudin.

Pitali smo ga i tajnu ljubavi i braka. Kaže da je potrebno razumjevanje, ali i poštovanje te kompromis.

Oslanja se na sva druga čula u životu i poslu

Centar za fizikalnu terapiju i rehabilitaciju je uskoro postao njegov drugi dom, gdje je zaposlen već šest godina. Kako kaže, čista ljubav veže ga za ovaj posao.

• Znate kako, svi mi ta čula posjedujemo, samo što sam ja svoja morao da izoštrim da bi mogao normalno da funkcionišem u životu. Vi se oslanjate na vid 90 posto, a ja na sva druga čula, osim vida – objašnjava on te dodaje:
• Pored škole koju sam završio, išao sam  i na edukacije iz kiropraktike, limfnu drenažu, dry needling i shiatsu masažu. Svoj invaliditet sam pretvorio u dobit jer taktilnu percepciju dobro primjenjujem u svom poslu.

Zanimljivo je i kako osobe bez vida mogu koristiti modernu tehologiju i društvene mreže.

• Ni jednog trenutka ne zaostajemo za ljudima koji vide. Koristimo normalno telefone, laptope, kompjutere uz pomoć govornih programa. Telefon koristim uz govorni program na način što prst povlačim po ekranu, a on mi sve čita. Koristim društvene mreže kao i drugi. Postoje programi koji mi pomažu kad je svjetlo upaljeno, ugašeno, koja je boja majice, šta piše na računu – kaže.

Na kraju poručuje da, bez obzira na šta se desi u životu, bitno je izvući ono najbolje.

• Nemojte nikada odustati jer sve se dešava s razlogom. Čitav moj život je u dokazivanju  u smislu šta sve možemo postići. Čovjek koji ne vidi nije slijep, svi smo mi slijepi onoliko koliko su nam srce, um i duša slijepi – poručio je Saudin na kraju.

Hayat – I. Sandžaktarević