Sarajka je prva žrtva ratnog silovanja kojoj BiH treba isplatiti odštetu

Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH naložilo je da se žrtvi silovanja koje je počinjeno 1993. godine, a za koje je osuđen Slavko Savić, pripadnik Vojske Republike Srpske, isplati 15.000 eura odštete.

“Ova je odluka značajna za moju klijenticu, jer ako ništa drugo, to su bile godine i godine suđenja. Deset godina je bilo mukotrpnog svjedočenja i hodanja po sudovima i konačno ima tu satisfakciju da sve nije bilo uzalud i da nije potpuno zaboravljena”, rekla je Nedžla Šehić, advokatica žrtve silovanja tokom rata u Bosni i Hercegovini, za Radio Slobodna Evropa (RSE) komentarišući prijedlog odluke državnog Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice u kojoj njenoj klijentici BiH treba da isplati oko 15.000 eura odštete.

Gospođa A, kako je vodi pod pseudonimom nadležno ministarstvo tako bi mogla biti prva žrtva ratnog silovanja kojoj će BIH isplatiti odštetu. Isplatu je naložio Komitet UN-a protiv torture 2019. godine.

Ova odluka donesena je nakon što je Sud BiH 2015. godine presudio da počinilac silovanja Slavko Savić, pripadnik Vojske Republike Srpske (RS) isplati žrtvi 15.340 eura u roku od 90 dana.

S obzirom da Savić to nije uradio, jer nije imao nikakvu imovinu, žrtva silovanja se žalila Komitetu UN-a protiv torture. Predmet je pokrenut 2017. godine, a konačna odluka je donesena dvije godine kasnije. Za zločin silovanja 1993. godine u sarajevskoj opštini Vogošća, Savić je osuđen na osam godina zatvora.

Iz nadležnog ministarstva za RSE navode da bi njihov prijedlog odluke Savjet ministara BiH mogao da donese već na prvoj narednoj sjednici.

“BiH je obavezana da, osim materijalne reparacije i da se žrtvi ratnog silovanja, kao država službeno izvini, obezbijedi zdravstvenu i psihološku pomoć i niz sistemskih mjera u cilju provođenja Konvencije UN-a protiv torture i drugih surovih, neljudskih i ponižavajućih kazni ili postupaka”, kaže Šehić.

Iz Ministarstva za ljudska prava, a ni Vijeće ministara BiH, nije odgovoreno na upit, kada će biti sprovedene ove mjere koje se navode u Odluci Komiteta UN-a u slučaju gospođe A.

U BiH, prema podacima Amnesty Internationala, živi više od 20 hiljada preživjelih žrtava ratnog silovanja. BiH nema državni zakon za podršku žrtvama rata, među kojima su i oni koji su pretrpjeli seksualno nasilje.

U bosanskohercegovačkom entitetu Federacija BiH, žrtve ratnog silovanja obuhvaćene su Zakonom o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom.

U drugom bh. entitetu, Republici Srpskoj, od 2018. godine na snazi je Zakon o zaštiti žrtava ratne torture. U Brčko distriktu, kao zasebnoj administrativnoj jedinica u BiH, usvojena je Odluka o zaštiti civilnih žrtava rata.

Godine borbe za pravdu i odštetu

Žrtva A je imala 32. godine kada ju je silovao Slavko Savić. U Odluci Komiteta UN-a se navodi kako je A. nakon silovanja zatrudnjela, te da je morala prekinuti trudnoću.

“Ovi su je događaji ozbiljno pogodili, ostavljajući ozbiljne trajne psihološke posljedice. Kao posljedica traume počela je osjećati strah, nesanicu, prisilne misli, noćne more i slike silovanja”, navodi se u dijelu opisa traume.

Dodaje se kako je žrtva imala trajne posljedice, tako da je smogla hrabrost tek 2014. godine da prijavi pravosudnim institucijama preživljeni zločin.

Pred bh. sudovima žrtvu je zastupala Nedžla Šehić, a pred Komitetom UN Trial International, organizacija koja se bavi pravnom podrškom žrtvama ratnih zločina. Advokati ističu kako ona ne želi javno da govori o proživljenim iskustvima i svojoj borbi.

Šta dalje nakon isplate odštete?

Žene koje su silovane u ratu suočavaju se sa problemom naplate odštete zbog odluke Ustavnog suda BiH iz 2013.godine, prema kojoj su državu zbog pretrpljene nematerijalne štete mogle tužiti do 1999., četiri godine nakon rata u BiH.

Zehra Murguz tužila je Bosnu i Hercegovinu u parničnom postupku, nakon što u presudi njenom silovatelju Ranku Stevanoviću nije dosuđena odšteta i njoj. Sudovi na opštinskom i kantonalnom nivou u Sarajevu, po riječima Murguz, odbili su tužbu zbog zastare.

Okružni sud u Trebinju proglasio je 2012. godine Ranka Stevanovića krivim za ratni zločin počinjen 1992. u Foči, te ga osudio na 14 godina zatvora. Stevanović je proglašen krivim i zato što je 15. augusta 1992. u naselju Krivaje (opština Foča) u porodičnoj kući ubio tri člana jedne bošnjačke porodice, dok je Zehru Murguz pred ukućanima silovao, a ona je zatim uspjela pobjeći.

Ona ističe da bi joj odšteta danas itekako značila.

“Pored toga što je ratni zločinac dobio ime i prezime, puno bi to značilo da jedan minimizirajući dio, minimizirajuće je i da se radi o 300.000 maraka, a ne o nekakvih 30.000 maraka, to je sve minimizirajuće za žrtvu što je preživjela, ali bi značilo i za nas i za sve žrtve”, rekla je Murguz za RSE.

Na problem sa rokom zastare ukazano je i u Odluci Komiteta UN-a. U jednom od zaključaka navedena je potreba da BiH usvoji efikasan program odštete na nacionalnom nivou radi pružanja svih oblika pravne zaštite žrtvama ratnih zločina, uključujući seksualno nasilje.

UN-ov komitet predlaže i usvajanje okvirnog zakona koji definiše kriterije za dobijanje statusa žrtve ratnih zločina, uključujući seksualno nasilje, te odredi posebna prava i beneficije koje će biti zagarantovane žrtvama u cijeloj državi.

Advokatica Šehić, međutim, ističe da u Prijedlogu odluke pred Vijećem ministara BiH nema jasnih naznaka kako će se slučaj gospođe A. odraziti na ostale predmete reparacije nematerijalne štete u slučajevima ratnog silovanja.

“Ključno bi bilo da država u dugu odluke Komiteta UN-a promijeni zakone i omogući da se kod presuda u krivičnim predmetima definiše mogućnost da država plati odštetu, pa onda država da ta sredstva naplaćuje od presuđenog počinioca”, rekla je Šehić.

Istovremeno, u Trial Internationalu BiH navode za RSE da u Bosni i Hercegovini do sada ima 19 presuda u krivičnim postupcima kojima je dosuđena isplata odštete, te da se nadaju će Odluka Komiteta UN-a uticati i na presude u kojima su se žrtve našle u sličnoj situaciji.

“Od usvojenih 19 presuda u krivičnom postupku, trećina je otprilike izvršena. Trećina je u toku izvršenja, znači može da se završi pozitivno. Imamo za sada dva predmeta u kojima je utvrđeno izvjesno da se neće moći naplatiti ta naknada štete”, kaže za RSE Adrijana Hanušić Bećirović, viša pravna savjetnica u Trialu.

U jednom slučaju se radi o Hrvatici koja je bila žrtva vojnika VRS, a u drugom o Srpkinji koja je bila žrtva Hrvatskog vijeća obrane (HVO), navodi Hanušić Bećirović, dodajući kako se nada da će ti slučajevi biti okončani u određenom trenutku bez potrebe za obraćanjem Komitetu UN-a.

“Riječ je o minornom iznosu, kao i ovdje, o 30.000 maraka, kada poredite sa drugim grantovima pojedincima, udruženjima i raznim poticajima koji se isplaćuju od državnih organa, vidite da tu nije neki veliki utrošak za njih”, kaže Hanušić Bećirović.

Prema podacima koje je Trial prikupio od zvaničnih bh. institucija, u periodu od 2004. do 2016. godine zabilježeno je 116 krivičnih predmeta koji su pravosnažno okončani, a koji su uključivali i navode o seksualnom nasilju.

Ističu da pravosudne institucije u BiH nemaju novije, ažurirane podatke koji govore o presudama u slučajevima seksualnog nasilja.

Isplata odštete važan korak u priznanju da se ratno silovanje desilo

Isplata odštete žrtvi ratnog silovanja u BiH, nešto je za šta se žrtve bore i čekaju već 30 godina, kaže za RSE direktorica Centra za rehabilitaciju i terapiju “Vive žene” Tuzla, Jasna Zečević.

Ističe kako je to “važan korak u priznanju da se ratno silovanje desilo”, a bez priznanja ne može započeti adekvatno psihološko liječenje osoba koje su doživjele ratnu traumu.

“Najteže je osobama koje su doživjele takve strahote, najprije progovoriti o tome sa svojom bližom okolinom i porodicom, pa kasnije da ih neko primijeti. Stigma je još uvijek prisutna. Još uvijek se dešava da se žene same stide to priznati, da se i dalje govori ‘da li je ona morala biti na tom mjestu tada baš’ ili se to moglo izbjeći”, kaže Zečević.

Ona navodi i da je BiH, kao društvo, propustilo priliku da se tim pitanjem ozbiljnije bavi odmah poslije rata.

“Da je odmah poslije rata sinhronizirano bilo djelovanje i nevladinih organizacija i države i svih institucija, da se da prostora da te osobe progovore, da se završe suđenja, da se reparacijske mjere uvedu, mislim da bi nam svima život bio lakši”, ocjenjuje Zečević.

Kako je pitanje odštete riješeno drugdje u svijetu?

Hrvatska je 2015. godine usvojila zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja, prema kojem one imaju pravno na jednokratnu naknadu od 13 do skoro 20.000 eura, te mjesečnu naknadu i zdravstveno osiguranje.

Žrtve ratnog silovanja na Kosovu bi nakon potvrđivanja statusa trebale da imaju oko 230 eura mjesečne naknade. Više od 1.000 osoba je uspjelo da osigura status od 2018. kada je komisija Vlade Kosova počela da radi na tom pitanju.

No, kako navodi Amnesty International žrtve imaju rok od pet godina da se prijave za naknadu, a rok ističe u februaru 2023. godine.

Vlada Japana je 1995. godine osnovala “Fond azijskih žena” kako bi kroz njega osigurali “novac za pokajanje”.

Tačnije, osigurali su novac za “žene za utjehu” kako su nazivane žene iz Filipina, Koreje i Tajvana koje su u Drugom svjetskom ratu silovali japanski vojnici.

Svaka od tada 285 identifikovanih i živih žena koje su silovane u ratu trebala je da dobije do dva miliona jena, otprilike oko 14.000 eura.

Pored toga, svaka žena trebala je dobiti i do tri miliona jena, odnosno oko 21.000 eura za zdravstvenu njegu.

Kako navodi Mirovni institut za istraživanje iz Frankfurta kroz program reparacije Sierra Leonea žrtve rata dobijale su jednokratnu pomoć, kao i pomoć za operaciju i druge vidove podrške.

No, zbog velikog broja žrtava, beneficije su selektivno raspoređene pojedinim skupinama, poput invalida i seksualno zlostavljanih žena koji su na kraju dobijali jednokratnu isplatu od otprilike stotinu dolara.