SABINA OCA IDENTIFIKOVALA PO OMILJENOJ IGRAČKICI KOJA GA JE TREBALA ČUVATI: Zvuk očevog plača odjekivao srebreničkom šumom

Muzej ratnog djetinjstva već neko vrijeme objavljuje u nastavcima potresne priče iz rata u kojima mladi ljudi govore o golgoti kroz koju su prošli dok su još bili djeca. Svaki od ovih mladih ljudi koji su se odazvali projektu navedenog muzeja preživjeli su gubitak nekog od užih članova porodice.

Ovi postovi objavljeni na Facebooku su dio kampanje #ChildrenAndGenocide koju Muzej ratnog djetinjstva realizira u partnerstvu s Humans of Amsterdam i Memorijalnim centrom Srebrenica prenosi Oslobođenje.

Posljednja u nizu objavljena priča je lična ispovijest Sabine, djevojke koja je oca uspjela identificirati na osnovu Lego igračke koju joj je poklonio u jeku ratnih zbivanja u Bosni i Hercegovini.

U nastavku pročitajte potresnu životnu priču ove djevojke.

Moji roditelji su sedam godina pokušavali dobiti dijete. Od trenutka kada sam se ja rodila, moj otac i ja smo bili nerazdvojni. Sjećam se da bi uvijek nakon dolaska s posla legao na kauč. Sjela bih pored njega i osjetila njegov puls. Objasnio bi mi da ljudi imaju vene i da, kada prestaneš osjećati njihov otkucaj srca, oni prestaju živjeti. Tada sam prvi put saznala šta je smrt. Imala sam nepunih sedam godina kada je rat počeo 1992. godine. Izbjegli smo iz našeg rodnog mjesta i otišli živjeti kod nane i djeda u blizini Srebrenice. To su bile teške godine. Hrane je bilo malo i naša porodica je bila siromašna. Moj otac je bio u vojsci. Često bi išao na liniju. Nekad bi bio odsutan sedmicama, ali bi se uvijek vraćao sa nešto hrane. Jednog dana je došao kući i rekao: “Sabina, imam iznenađenje za tebe. Šta misliš, šta je to?” Pitala sam da li je čokolada. Rekao je: “Slađe je od čokolade”, i dao mi malenu Lego figuricu. Ranije nisam mogla ni zamisliti kako je to imati pravu igračku. Igrala sam se malim komadićima drveta za koje bi moja nana plela džemperčiće. Sva djeca u selu su mi zavidjela na igrački. Nazvala sam je Sabe, po očevom nadimku.

Bili smo za večerom kada smo iznenada čuli da je srpska vojska napala Srebrenicu. Imala sam samo deset godina, ali sam vrlo dobro shvatala da se nešto užasno događa. Brzo smo spakovali nešto stvari i otišli. Ponijela sam svoj školski ruksak u koji sam stavila jednu svesku i svoju malu Lego figuricu, Sabeta. Zajedno sa hiljadama izbjeglica, počeli smo pješačiti prema sigurnim selima. Kada smo stigli, bosanski muškarci, uključujući i mog oca, morali su ići na liniju. Sjećam se da smo sjedili kada me otac posjeo u svoje krilo. On nije bio emotivan muškarac, ali je u tom trenutku počeo plakati. Rekao je: “Bino, rat je veliki čovjek koji nas pokušava pojesti. Ovaj put, kako nas ne bi pojeo, morat ćemo se rastati.” Rekao mi je da ćemo se sresti ispred robne kuće u Tuzli, na slobodnoj teritoriji. Primijetio je moj ruksak. Rekao mi je da će on biti pretežak da ga nosim i da bi bilo bolje da ga ostavim. Pitao me šta imam u njemu. Rekla sam mu da sam ponijela svesku kako bi on imao papir da mota cigarete. Kada sam to rekla, počeo je plakati tako glasno da je zvuk njegovog plača odjekivao šumom.

Na hiljade ljudi nas je okruživalo dok smo se opraštali. Kada sam posljednji put zagrlila oca, svi su nestali, i ostali smo samo ja, moj otac, majka, i moje dvije mlađe sestre. Neko je povikao da moramo krenuti ili ćemo biti ubijeni. Ostavili smo oca iza nas i dok smo se udaljavali od njega, ja sam gledala nazad u njegovom pravcu kako bih ga mogla vidjeti malo duže. Dok sam gledala unazad, saplela sam se o komadić drveta. Počela sam plakati i moj otac je dotrčao do mene i rekao: “Ako padaš sada kada te vidim, kako ćeš preživjeti bez mene?” Moja mama i sestre su se već udaljile. Pitala sam oca da pođem sa njim. Rekao mi je da ne mogu, ali mi je obećao da ćemo se opet vidjeti. Moja mama se vratila i uzela me za ruku. Ustala sam i otišla sa mamom i sestrama. Odjednom sam ponovo čula očev glas. Vikao je: “Bino, zaboravila si svoju igračku!” Dotrčala sam do njega i, iako je on želio da mi da figuricu, ja sam mu rekla da on treba čuvati Sabeta na sigurnom. Znala sam da ako Sabe ostane s njim, moj otac bi morao održati obećanje i vratiti mi ga. Stavila sam Sabeta u džep njegovih pantalona i nastavili smo hodati. Kada smo stigli u dolinu, čula sam nekoga kako doziva moje ime. U daljini, na brdu, vidjela sam svog oca. Mahao je svojom košuljom i vikao: “Vidimo se u Tuzli, volim te!”

Nakon rata smo se preselili u Tuzlu. Nismo znali ništa o mom ocu. Tek 1997, dvije godine nakon završetka rata, dobili smo telefonski poziv iz Instituta za nestale osobe o pronalasku mog oca. U to vrijeme još uvijek nije rađena DNK-analiza, već su članovi porodica dolazili da pokušaju identificirati na osnovu odjeće ili ličnih predmeta. Moja mama je bila toliko slomljena da nije mogla ići. Kasnije su iz Crvenog krsta ponovo svratili do naše kuće i pozvali nas da uradimo identifikaciju tijela. Moja mama je prepoznala vozilo jer to nije bilo prvi put da je morala identificirati člana porodice. U panici je pobjegla u šumu. Ostavili su nas i rekli da možemo doći na identifikaciju onda kada budemo spremni. Deset dana prije moje mature, telefon je zazvonio i pitali su me mogu li ja doći i identificirati tijelo. Tada sam imala sedamnaest godina. Iako sam još uvijek bila maloljetna, odlučila sam da je došlo vrijeme. Rekla sam mami da bi bilo dobro da to uradimo sada. Napokon bismo imali mjesto gdje bismo ukopali oca. Sa mamom sam otišla u identifikacioni centar. Rekli su mi da se čini kako je otac bio ubijen tokom zasjede, a prije nego sam ušla u sobu, objasnili su mi da su tu dva stola. Na jednom stolu su njegove kosti, a na drugom njegova odjeća. Rekli su mi da se usredotočim na sto s njegovom odjećom. Kada sam ušla u sobu, odmah sam prepoznala njegove pantalone. Prvo što sam uradila je da sam posegnula za njegovim džepom. I tu je bio, prekriven prašinom, moj Sabe, moja Lego figurica. Nakon toga se moj svijet srušio. Više nisam željela ići na maturu. Nastavnici i učenici su tražili da dođem. Imala sam veoma dugu kosu, ali je počela opadati zbog stresa. Ostala sam zatvorena u svojoj sobi šest mjeseci. Odbijala sam bilo kakvu pomoć. Odbijala sam da idem kod psihologa. Umjesto toga, postala sam vlastiti psiholog. Počela sam pisati pisma svom ocu. Sa svakim napisanim pismom, osjećala bih se bolje. Prikupila sam sva pisma i, uz pomoć svoje porodice i prijatelja, objavila sam knjigu Mom srebreničkom heroju. Stavila sam je pored njegovog mezara, tako da ljudi koji posjete Memorijalni centar Srebrenica znaju o mom ocu i o tome koliko ga volim.