Rušenje Atik i Džedid džamija bila je poruka: “Vaše svetinje ne poštujemo”

U mjesnoj zajednici Janja kod Bijeljine, u Bosni i Hercegovini, danas je obilježena 30. godišnjica rušenja Atik i Džedid džamije te deseta godišnjica podizanja spomen-obilježja šehidima i civilnim žrtvama agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992-1995. godina, javlja Anadolija.

Stoljetna ognjišta

Vahid Mulamustafić, predsjednik Organizacije demobilisanih boraca Armije Republike BiH iz Janje i Bijeljine, podsjetio je na tragične dane koji su zadesili bošnjački narod na njihovim stoljetnim ognjištima.

– Godišnjice nisu prilika samo za podsjećanja na prošlo nego i za upozorenja na buduće ili mogućno. Kako smo narod osuđen na višak historije, neke nam se godišnjice često i poklapaju i povod su posebna podsjećanja i upozorenja. Logor i srušena džamija su, uz ubijanja, progone i silovanja, sastavni elementi genocida koji je počinjen nad Bošnjacima. Jer, genocid nije puko ubijanje grupa, on podrazumijeva i udar na njihovu čast i njihove svetinje. U logorima nas nisu u prvom redu ubijali – htjeli su nas, prije svega, poniziti, mučiti, sramotiti jedne pred drugima. I nauka i život nas uče da je to opasna zločinačka metoda razbijanja veza međa ljudima. Mučenje pred posmatračima je čin koji ostavlja ožiljke na duši za cijeli život. Ni rušenje džamija nije bilo zamišljeno kao način pukog razvaljivanja građevina. Rušenja i paljenja džamija su prije svega bile poruke: vaše svetinje ne poštujemo – ne poštujemo ni vas, ne priznajemo vaš identitet, niste ljudi dostojni pristojnog života. Ali, onako kako smo se uspjeli odbraniti i preživjeti fizički, tako nastavljamo trajati i trajat ćemo onoliko koliko je Bog odredio i u ravni naših simbola. Vratili smo se tamo gdje su nas htjeli trajno poniziti, napravili smo ponovo, na istim mjestima, naše džamije – poručio je Mulamustafić.

Djeca Janje su sa čaršijskog mosta bacile ruže u rijeku Janju u spomen na sve žrtve agresije. Anadolija

Za rušenje džamija u Janji nikada niko nije odgovarao, iako su srušene u vrijeme policijskog sata i 60-ak kilometara od fronta.

Rad dušmana

– Ostaje pitanje šta smo sa sobom donijeli povratkom i šta unosimo u džamije. Strah me da sve češće unosimo ne samo vjeru, ljepotu i snagu – nego i spletke i razdor. Nijedan narod se ne dijeli i ne kavga među sobom sam od sebe – takve pojave su uvijek rezultat ozbiljnog rada njegovih dušmana. Rizikovali smo živote vraćajući se na mjesta progona, paljenja, silovanja i mučenja. A danas, iz raznoraznih razloga, ljudi ponovo odlaze, bez prisile, a neki nam čak te odlaske predstavljaju kao moralne izbore. Život, uči nas i Sveta Knjiga, i historija, i naša svakodnevnica, nije neko lagodno trajanje bez izazova. Čovjek koji bježi od izazova bježi od sebe. Mi ne smijemo bježati od sebe, od svojih izazova, naših bijelih nišana, naših obnovljenih džamija, naših mjesta teških – zaključio je Mulamustafić.

Jaka kiša spriječila je realizaciju bogatog programa. Pored vjerskog programa i obraćanja Mulamustafića i Mehmeda Đezića iz Udruženja logoraša Janje i Bijeljine, djeca Janje su sa čaršijskog mosta bacile ruže u rijeku Janju u spomen na sve žrtve agresije i civilne žrtve u tom podrinjskom mjestu.

avaz