Romi se snalaze kako znaju i umiju: Šta ću, ne mogu se ubiti, žena nekad ide da prosi, borimo se…

Romi su u našoj zemlji najbrojnija nacionalna manjina i narod o čijim korijenima se najmanje zna. Ne zna se mnogo i o tome od čega žive, koliko ih ima u BiH. Romska udruženja kao najveći problem ove populacije detektuju obrazovanje, odnosno neobrazovanje. Kada dođete u romsko naselje Koksara kod Lukavca, prva asocijacija je neimaština. Dvadesetak porodica, koliko ih ima ovdje, živi isključivo od prosjačenja i sakupljanja sekundarnih sirovina. Tako živi i Rašid Sejdović, šezdesetdvogodišnjak, koji bolestan svaki dan na biciklu prelazi po nekoliko kilometara kako bi pronašao nešto od čega će zaraditi marku.

Prosimo od vas

Nastojimo uvesti romski jezik u osnovne škole kao fakultativni predmet, kaže Jusić

– Idem da sabirem ovo željezo, ove limenke da se hranim. Iz Holca mi donesu ove iverice pa naložim vatru, nemam ogrjeva. Moram ići bolestan, htio-ne htio. Odakle ću se hraniti, žena ide pomalo po gradu, ne stidim se, od vas da prosi, da ne ide, ne bih mogao stići, ne bih se mogao hraniti, ne bih mogao lijekove uzeti, priča za O kanal Sejdović.

Denis Alimanović u Koksaru je doselio nedavno iz Bijeljine. U Bijeljini je radio u pilani, ali ovdje nije pronašao posao, pa se s porodicom snalazi kako zna i umije.

– Imam četvero djece, ženu, radim, borim se sa željezom. Žena nekad ide da prosi, borimo se, šta ćemo. Radimo sa željezom patimo se, eto, konstatuje Denis.

Ali, da od ovoga može bolje, dokaz je Ajdin Beganović iz Kiseljaka kod Tuzle. Nakon završene srednje frizerske škole aplicirao je na projekat Fondacije Tuzlanske zajednice i dobio 5.000 KM za otvaranje frizerskog salona.

– Oduvijek mi je bio san da otvorim salon. Bila je tu edukacija, u Fondaciji Tuzlanske zajednice gdje sam se prijavio, išao na radionice kako bih stekao znanje o tome kako otvoriti frizerski salon, kako voditi posao… Napisao sam jedan biznis-plan, prošao sam i oni su me podržali, ističe Beganović.

Ajdin je jedini frizer u naselju Kiseljak, a za sada je zadovoljan i poslom i zaradom.

Od pregršt problema u romskoj populaciji, najveći je, smatraju iz romskih udruženja, nepismenost. Zbog toga udruženje Euro Rom kroz niz projekata stipendiranjem potiče mlade na školovanje.

– Udruženje Euro Rom je kompletnu misiju posvetilo obrazovanju Roma u TK-u i to je urodilo plodom. Tačno je da je prošlo dosta, otprilike 12 godina mi radimo na polju obrazovanja Roma, ali tek sada vidimo rezultate. Normalno je to, jer treba proći određeni period da se dijete prvenstveno upiše u osnovnu školu, pa ga treba tu zadržati, da upiše srednju, da je završi, onda i fakultet da završi, priča Nedžad Jusić iz ovog udruženja.

Volio bih da ostvarim još jedan cilj – da otvorim i salon za žene, priča Ajdin, jedini frizer u Kiseljaku

Među stotinama stipendiranih učenika i studenata je i Vanesa Ramić, studentica Filozofskog fakulteta u Tuzli, Odsjek socijalni rad. Smatra da je obrazovanje od krucijalnog značaja za Rome, a da su značajne i stipendije kao motiv više za nastavak školovanja.

– Ova stipendija nam dobro dođe, jer se stereotipi poništavaju. Ima nas mnogo, barem u udruženju, koji smo na fakultetima, u srednjim školama, a da ne govorim u osnovnim, zadovoljna je Vanesa.

Zbog sve većeg broja romske djece koja se školuju važno je, napominje Jusić, i očuvanje romskog jezika, kao svjedoka identiteta Roma.

Krivi popis

Značaj obrazovanja ne spori ni Rašid s početka naše priče, ali smatra da se za to moraju stvoriti uslovi, prije svega ekonomski. On živi od danas do sutra, a često uz pomoć komšija.

– Šta ću, ne mogu se ubiti. Narod mi malo pomogne, da 10-20 maraka za lijekove. Eto, zaključuje Rašid.

Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, u BiH je živjelo 8.600 Roma, a po onom iz 2013. oko 13.000. Iz romskih udruženja kažu da je taj broj pet puta veći, a razlog krivih podataka leži u nekoliko činjenica, od one da se Romi ne žele izjasniti da su Romi, pa do toga da veliki broj njih, iako su odrasli ljudi, nikad nisu upisani u matičnu knjigu rođenih.