Rođak ubijene Nizame: Na Nerminovu posljednju komandu koračala je sporo, čekajući da čuje policijske sirene

Dva i po mjeseca je prošlo otkako je Nermin Sulejmanović, u Gradačcu, počinio trostruko ubistvo i tri pokušaja. Prva žrtva bila je njegova bivša supruga, Nizama Hećimović, čije je ubistvo i javno prenosio. Prva zajednička konferencija za medije nadležnih, dan ranije, nije zadovoljila javnost, jer je istaknuto da nije bilo propusta postupajućih službenih osoba u ovom slučaju. Nizamina porodica, prijatelji i građani ne smatraju tako, a u svojoj borbi da to i dokažu će, kažu, istrajati.

Tog, kobnog, 11. avgusta, dvije porodice su zavijene u crno, a maloljetna djevojčica ostala je siroče. Poteresena je bila javnost BiH, ali i regije, jer, je, ionako gnusan zločin ubistva, tada dobio drugu dimenziju, budući da je ubica brutalno ubistvo svoje bivše supruge javno emitovao. Najteže je, nesumnjivo, bilo Nizaminoj porodici, koja ni, nakon gotovo, tri mjeseca nije dobila odgovore na brojna pitanja koja vise u vazduhu. U odnosu na ono što su čuli dan ranije od nadležnih, očekivali su mnogo više, ali su zbog nepovjerenja u sistem, znali i da se ne mogu nadati drugačijem ishodu, kaže Nizamin rođak, Riad Sendić.

“Rečeno je da nije došlo do propusta u policiji, i nažalost i moja porodica i ja smatramo to pogubnim za naše društvo. Jer, osim krivca, ubice, Nermina, ispalo je sada da je Nizama kriva”, razočaran je Sendić.

Drugim riječima, žrtva se izjednačava sa ubicom.

Vidno potresen, Riad podsjeća i na Nizamine posljednje trenutke i njenu grčevitu borbu za život, očekujući zvuke policijske sirene, koje, nažalost, nije dočekala. Sve je moglo biti spriječeno i mnogo ranije, kaže, jer je nekoliko puta prijavljivala nasilničko ponašanje svog supruga.

“Zadnji vagon tog voza bio je sami 11.8., kada je policija pozvana na lice mjesta i kada su zakasnili. Da napomenem, na posljednju komandu koju je Nermin izdao Nizami, ona je jako sporo koračala do njegovog automobila, prije nego što je odveo na tu lokaciju, da bi kupila sebi vremena. Očekivala je da će čuti sirene, da će vidjeti rotacije, ali, nažalost, do toga nije došlo”,priča Nizamin rođak.

U međuvremenu, život u ovom gradu nastavio je da se odvija… Sve manje se o ovom slučaju priča, ali se ne zaboravlja.

“Sjećamo se, pravimo se da je sve u redu, ali nije, ni blizu”, kaže Nizamina sugrađanka, dok druga dodaje:

“Priča se stalno i sve je žalosno, ali još je više žalosno što su na sudu donijeli odluku da niko nije kriv”, kaže nam zabrinuto.

Pojedine, međutim, uznemirava i to što, kako kažu, ne znaju ni da li je Sulejmanović sahranjen.

“Jedni viču da su ga ukopali, a jedni da još stoji tamo”, uznemireno kaže jedan stariji gospodin. Sličnog mišljenja je i drugi.

N1