Razlog zašto Putin riskira rat treba tražiti daleko u prošlosti?

Postoje pitanja o brojnosti postrojbi i pitanja o diplomaciji. Postoje pitanja o ukrajinskoj vojsci, njenom oružju i vojnicima. Pitanje o Njemačkoj i Francuskoj glasi – kako će reagirati? Postoje pitanja o Americi i o tome kako je postala središnji igrač u sukobu koji nije izazvala. Ali od svih pitanja koja se iznova postavljaju o mogućoj ruskoj invaziji na Ukrajinu, ono koje dobiva najmanje zadovoljavajuće odgovore je – zašto?

Zašto bi ruski predsjednik Vladimir Putin napao susjednu zemlju koja ga nije isprovocirala? Zašto bi riskirao krv vlastitih vojnika? Zašto bi zbog toga riskirao sankcije, a možda i ekonomsku krizu? A ako nije zaista spreman riskirati te stvari, zašto onda igra ovu igru, pita se autorica Anne Applebaum u eseju objavljenom u američkom The Atlanticu.

Za objašnjenje je potrebno malo povijesti, ali ne polumitološke, lažno-srednjovjekovne povijesti koju je Putin koristio u prošlosti kako bi naglasio da Ukrajina nije država ili da je njeno postojanje slučajno ili da njezin osjećaj nacionalnosti nije stvaran. Niti moramo znati toliko o novijoj povijesti Ukrajine ili njezinih 70 godina kao sovjetske republike – iako je činjenica da su sovjetske veze ruskog predsjednika, ponajviše njegove godine kao časnika KGB-a, od velike važnosti.

Ključ priče je u Putinovoj vezanosti za SSSR

Doista, mnoge njegove taktike – korištenje lažnih “separatista” koje podržava Rusija za provođenje njegovog rata u istočnoj Ukrajini, stvaranje marionetske vlade na Krimu – zapravo su stare taktike KGB-a, poznate iz sovjetske prošlosti. Lažne političke skupine igrale su ulogu u dominaciji KGB-a nad srednjom Europom nakon Drugog svjetskog rata; lažni separatisti odigrali su ulogu u boljševičkom osvajanju Ukrajine 1918. godine.

Putinova vezanost za stari SSSR važna je i na drugi način. Iako se ponekad netočno opisuje kao ruski nacionalist, on je zapravo imperijalni nostalgičar. Sovjetski Savez je bio carstvo ruskog govornog područja i čini se da on ponekad sanja o ponovnom stvaranju nešto manjeg carstva ruskog govornog područja unutar granica starog Sovjetskog Saveza.

Dok se Rusima 80-ih budio optimizam, Putin je gledao raspad SSSR-a iz KGB-ova ureda u Dresdenu

No, najznačajniji utjecaj na Putinov svjetonazor nema nikakve veze ni s njegovom obukom u KGB-u ni s njegovom željom za ponovnom izgradnjom SSSR-a. Putin i ljudi oko njega bili su daleko snažnije oblikovani, njihovim usponom do vlasti. Ta priča, koju su nekoliko puta ispričale spisateljice Fiona Hill, Karen Dawisha i nedavno Catherine Belton, počinje 80-ih godina.

Kasnije godine tog desetljeća bile su za mnoge Ruse trenutak optimizma i uzbuđenja. Politika glasnosti i otvorenost značila je da ljudi mogu govoriti istinu prvi put nakon mnogo desetljeća. Mnogi su osjetili stvarnu mogućnost promjene i mislili su da bi to mogla biti promjena na bolje.

Putin je propustio taj trenutak ushićenja. Umjesto toga, poslan je u ured KGB-a u Dresdenu u Istočnoj Njemačkoj, gdje je doživio pad Berlinskog zida 1989. kao osobnu tragediju.

Dok su svjetske televizije objavljivale vijesti o kraju Hladnog rata, Putin i njegovi suborci iz KGB-a u propaloj sovjetskoj satelitskoj državi bjesomučno su spaljivali sve svoje dosjee, upućivali pozive Moskvi na koje nitko nije odgovarao, bojeći se za svoje živote i karijere. Za operativce KGB-a ovo nije bilo vrijeme veselja, već lekcija o prirodi uličnih kretanja i moći retorike – demokratske retorike, antiautoritarne retorike, antitotalitarne retorike. piše Index.hr.