Ranjivost žena u ratovima: Kako su završili predmeti zastupanja ratnih žrtava u BiH

Gdje god da izbije oružani sukob žene postaju lake mete i izložene su dehumanizaciji, ponižavanju i najgorim oblicima nasilja, među kojima i seksualnim, koji je najmanje osuđivan ratni zločin.

O ranjivosti žena u zonama sukoba za Klix su govorile advokatica koja je zastupala ratnu žrtvu silovanja Nedžla Šehić, psihologinja i direktorica Udruženja građana “Vive Žene” Jasna Zečević i psihologinja Tanja Tankosić Girt sa platforme Psihoton.ba, prve bh. platforme za online psihoterapiju.

Silovanje kao ratna strategija za poniziti protivničku stranu

“Žene i djevojčice se koriste u ratu kao način da se porazi protivnička strana, da se ponize muškarci protivničke snage, kao neko ko nije bio u stanju zaštiti žene. U oba primjera vidimo objektivizaciju žena kao potpuno pasivnih i submisivnih. Muškarci koriste pozicije moći, posebno u društvima u kojima je nasilje (mirnodopsko ili ratno) i podržavaju poziciju nemoći koja je rezervisana za žene”, objašnjava psihologinja Girt.

Zečević je objasnila da je ratno silovanje strategija koja ima za cilj poniziti ne samo ženu, nego i društvo, jer je žena ona koja rađa, iz koje jedno društvo nastaje.

“Do skora, silovanje i zlostavljanje tokom ratova na neki način je predstavljano kao normalna i neizbježna posljedica neprijateljstava, isto kao glad, bolest, osakaćeni i demobilizirani vojnici za koje se niko nije brinuo. Po prvi put tokom konflikta u bivšoj Jugoslaviji i Ruandi, sistematično zlostavljanje i silovanje, posebno žena, je korišteno kao instrument za postizanje određenih vojnih i političkih ciljeva, sto je pravno prepoznato uspostavljanjem sudova za ratne zločince i zločine protiv čovječnosti za Ruandu i bivšu Jugoslaviju”, ukazuje Zečević.

Društvo obaveno iskazati poštovanje žrtvama

“Svaka žena koja je doživjela nasilje je priča za sebe i ne postoji jednak način ili formula koja je primjenljiva za sve. Oporavak je moguć ali je potrebno da cijelo društvo bude uključeno na način da prepoznaje da se zločin desio i na način da se aktivno uključi u napore za oporavak”, navela je Girt.

Advokatica Šehić savjetuje da se ne šuti o ovoj temi.

“Mi kao država koja je preživjela najstrašniji oblik ratovanja, uključujući strašne ratne zločine, granatiranje i ubijanje civila, logore, genocid i etničko čišćenje, nismo od prestanka ratnih dejstava i potpisivanja mirovnog sporazuma učinili ništa na saniranju posljedica rata, što je nakon toliko godina života u atmosferi suprotstavljenih strana, na nas kao pojedince i narod u cjelini, ostavilo gore posljedice nego i sam rat”, tvrdi Šehić.

Psihologinja Zečević također upozorava da ne smijemo izbjegavati da govorimo o prošlosti.

“Društvo je obavezno pokazati poštovanje žrtvama, obezbijediti im društveni prostor u kojem neće osjećati sramotu da govore o tome šta su preživjeli ali i da ih se ne osuđuje zbog toga što nisu spremne da govore, te obezbijediti adekvatnu zaštitu kroz psihosocijalni i medicinski individualizirani tretman u specijaliziranim udruženjima i ustanovama. Društvo je nadalje odgovorno da radi na dokumentovanju njihovih priča te kreira narative s ciljem promicanja istine putem dokazivanja činjenica”, konstatirala je Zečević.

Žrtvama je neophodna pomoć stručne osobe, ali i države

“Sve dok ne doživimo priznanje i izvinjenje za počinjene zločine, dok se zločinci budu tretirali kao narodni heroji, a akteri i dalje provodili istu politiku, mi smo na početku priče i odležane kazne nemaju efekta, ni za žrtve, ni za počinioce”, naglasila je advokatica Šehić.

Advokatica Šehić je podsjetila da donesene presude Haškog tribunala i domaćih sudova kojim su za ratne zločine osuđeni mnogobojni zločinci, uključujući i ratno silovanje, samo donekle zadovoljavaju pravdu.

“Pomoć stručne osobe će pomoći da se traumatsko sjećanje verbalizira, tako da kod osobe ne izazove retraumatizaciju, nego da se to iskustvo integriše u sjećanje koje neće biti opterećeno jakim emocionalnim nabojem. Država je dužna da kreira prostor u kojem će biti omogućeno da se vode diskusije i rade istraživanja o tome šta se dešavalo kako bi se došlo do istine”, ukazala je Zečević.

Kako su završili predmeti zastupanja ratnih žrtava u BiH?

“Nije mi poznato da li je statistički manje procesuirano predmeta ratnog silovanja u odnosu na druge predmete ratnog zločina, jer mi nikakvu statistiku u tom pogledu i nemamo, ono što znam je da su svi predmetu u kojim sam ja zastupala žrtve okončani osuđujućom presudom, da je žrtvama silovanja usvojen i imovinskopravni zahtjev i obavezani zločinci da im nadoknade iznose od 20 do 60 hiljada KM, zavisno od pretrpljenih trauma i posljedica koje su na njih ostavili, da je sasvim zanemariv broj onih imovinskih zahtjeva koji su realizovani, jer osuđeni zločinci u pravilu nemaju imovinu iz koje se to može naplatiti, a država nije, kao što je to slučaj u većini zemalja EU, garant za isplatu dosuđenih naknada u krivičnim postupcima”, ustvrdila je advokatica.

Napomenula je da veći broj predmeta ratnog zločina, uključujući i ratno silovanje, još nije procesuiran i da je veliki broj žrtava ostao bez ikakve satisfakcije, s obzirom da je Ustavni sud BiH zauzeo stav da je u odnosu na predmete gdje zločinac nije osuđen nastupila zastara.

“Odlukom Komiteta UN protiv mučenja od 22. augusta 2019. godine u predmetu ‘gospođa A. protiv Bosne i Hercegovine’ je utvrđeno kako su tako restriktivni rokovi zastare suprotni zahtjevima Konvencije Ujedinjenih nacija protiv mučenja i drugih surovih postupanja. Odlukom je utvrđena povreda prava ‘Gospođe A’, žrtve ratnog silovanja, na obeštećenje, pravičnu i adekvatnu odštetu, koje je propisano u članu 14. UN Konvencije, te je naloženo Bosni i Hercegovini da preduzme mjere s ciljem obezbjeđenja reparacije žrtava torture”, ispričala je Šehić.

Ističe da u našoj državi nema volje da se riješi to pitanje, niti se iko bavi pitanjima reparacije žrtava, te da je takva politika pogubna za sve.

“Okretanje glave od zločina, nepravde i ljudske patnje je u suprotnosti sa osnovnim načelima i moralnim ljudskim vrijednosti, što dovodi do destrukcije društva i poticanja novih zločina”, upozorila je advokatica.

Zaraste li ikada rana žrtava?

“Rane od konflikta, posebno one koje su povezane sa seksualnim nasiljem, mogu biti duboke i trajne. Ta rana neće nikada potpuno zarasti ali se može naučiti živjeti sa time. Sa druge strane ukoliko se trauma potiskuje, stare rane mogu iznova biti aktivirane i to može štetno utjecati na osobu. Njihovo zacjeljivanje zahtijeva dugotrajnu podršku”, ustanovila je Zečević.

Advokatica Šehić poslala je dirljivu poruku kojom poziva društvo u cjelini da zaštiti žene.

“Čuvajmo naše žene, od rođenja do smrti, one su najveći heroji u ratu i miru i svaku ženu trebamo poštovati i gledati kao vlastitu majku i kćerku, da nam njihov osmijeh bude najvažnija stvar na svijetu, jer se u tom osmijehu ogledamo mi i to je jedino oružje protiv rata i zločina”.

Klix.ba